Piše: Jusuf Trbić

         Nekad se govorilo da je, od kolijevke pa do groba, najljepše – đačko doba. Vjerujem da će se mnogi s tim složiti i danas, pogotovo oni koji su bili dobri đaci u vrijeme kad je škola bila nešto, za razliku od ove sadašnje, koja ličil  na osvetu bivših ponavljača. U doba mog školovanja škola je značila rad, red, znanje i kulturu, a učitelji, nastavnici i profesori bili su uzor ne samo đacima, već cijelom gradu. Išao sam u Osnovnu školu “Fadil Jahić Španac” u centru grada, i svoje tadašnje nastavnike nikad nisam zaboravio. Koviljka Ristić, Bojana Miler, Vesna Milosavljević, Danilo Mišeljić…to su bili ljudi koji su u generacijama đaka ostavili neponovljivi trag. Sve se to nastavilo i Gimnaziji, srednjoj školi koja je tada bila “jača” od mnogih fakulteta, zahvaljujući, prije svega, svojim profesorima. O nekima od njih biće riječi i u ovom tekstu.

……………….

        Bijeljinska Gimnazija “Filip Višnjić” bila je decenijama škola za ponos, rasadnik inteligencije i naprednih ideja, i po njoj su mnogi prepoznavali ovaj dio Bosne. Generacije đaka i profesora davale su pečat svom vremenu,  a jedan od takvih ljudi bio je i profesor Nikola Mačkić, heroj iz učionice.

On je rođen u Ključu 1905. godine, u svešteničkoj porodici, u Sarajevu je završio nižu gimnaziju i bogosloviju, a Teološki fakultet u Beogradu. Bio je izuzetno obrazovan, a rat ga je spriječio da odbrani doktorsku disertaciju. Radio je kao gimnazijski profesor u Tuzli i Bijeljini, a osim vjerske nastave predavao je i njemački jezik. Godinu i po dana prije početka rata, po zahtjevu Kulturno-prosvjetnog društva “Prosvjeta”,  prebačen je na rad u ovu ustanovu u Sarajevu.

U Bijeljini je Nikola Mačkić ostavio dubok trag i u školi, i u kulturnom životu grada, kao progresivan, vrijedan i neobično sposoban čovjek.  Bio je član uprave opštinskog ogranka “Prosvjete” i upravitelj njene biblioteke, a bio je  izuzetno aktivan o formiranju seoskih knjižnica po Semberiji. Jedan je od pokretača lista “Glas Semberije, koji je vlast zabranila. Bio je toliko omiljen, da mu  je, prilikom odlaska iz Bijeljine, priređen nezaboravni svečani ispraćaj, na koji je došlo mnoštvo građana.

Za njegovo ime vezana je jedna nesvakidašnja priča, priča o herojstvu i požrtvovanosti, kakva se rijetko može čuti. I da ništa drugo u životu nije uradio, to bi bilo  dovoljno da njegov lik ostane zauvijek zapamćen.

Neposredno nakon početka rata, Nikola Mačkić dobija u Sarajevu strašne vijesti : njegovog brata su streljale ustaše, a otac i majka odvedeni su u logor. Njega su ustaše već u avgustu 1941. godine protjerale iz Sarajeva, pa je otišao u Srbiju i zaposlio se u Prvoj muškoj gimnaziji u Kragujevcu. Tu ga je zadesio strašni događaj – streljanje nekoliko hiljada građana Kragujevca i učenika svih starijih razreda njegove škole, od strane Nijemaca, kojima su pomagali pripadnici Nedićeve policije i četnici.

Svjedoci su zabilježeli da je tada opkoljena i škola, a uskoro je stigla i naredba da se izvedu na streljanje učenici starijih razreda, počevši od petog.

Nikola Mačkić je odlučno stao u odbranu učenika, a onda je utrčao  u jedan šesti razred i rekao učenicima da brzo okrenu rimski broj VI na kapama, da ga preprave na IV. Tek što su oni to učinili, policija je upala u odvela profesora. Taj razred je spašen. Pošto je znao njemački, on je tražio razgovor s njemačkim komandantom, pokušavajući ga nagovoriti da pusti djecu. Ali, bez uspjeha. Učenici su ga ubjeđivali : “ Spasite se bar vi, gospodine profesore, kad mi ne možemo, recite samo da ste Hrvat iz Bosne, požurite…” Mačkić je to odbio i dobrovoljno se pridružio svojim učenicima. Zajedno s njima krenuo je na streljanje. Pred streljačkim strojem đaci i profesori čvrsto su se uhvatili za ruke, i zajedno otišli u smrt.

Kažu da su majke učenika tadašnjeg šestog razreda, koje je Mačkić spasio, godinama dolazile na mjesto gdje su mislile da je i on zakopan, i donosile cvijeće.

Prije ovoga posljednjeg rata jedna škola u Ključu nosila je njegovo ime. Ne znam da li je tako i danas.

…………..

   U bijeljinskoj Gimnaziji radili su mnogi profesori čija su imena zapamćena. Pored ostalih, i Lazar Kondić, Daniel Kabiljo, Salamon Kalderon, dr. Vojislav Kecmanović Đedo, Hinko Vajer, Esad Bulić, Stevan Krnić, Muharem Zubanović, Vasilije Tolstoj… u periodu od 1919. do 1929. godine. Kasnije i  Dragutin Perc, Vladimir Korecki, dr Anton Smerdi, Milenko Atanacković, Izidor Koh, Milorad Tipsarević, Milica Mirković, pa Ragib Burina, Dinko Vukelić, Zorka Ilić, Alija Aliefendić i Aron Altarac, Rabija Hadžić, Vojislav Dančetović, Enver Pozderović ( jedan od inicijatora Muslimanske rezolucije u Bijeljini)…Svi su oni radili u školi prije Drugog svjetskog rata. Nakon oslobođenja bili su tu i Vera Opalić, Jovanka Mitrinović, Milica Simić, Olga Hadži-Stević, pa Blažo Ivanović, Vladimir Kazandžić, Ibrahim Mušović, Milica Vujasin, Milorad Makić, Vladimir Dobl, Muhamed Imamović, Faik Mehanović, Ivan Lukomski, Rifat Mehmedbegović, Dimitrije Čokalović, Čedomir Petrović… Svaki đak ove škole, siguran sam u to, i danas se s ponosom sjeća svojih školskih dana i svojih profesora.

I ja pamtim svoje gimnazijske dane, kao da je sve to bilo juče. Bio sam odličan učenik i volio sam učenje, a posebno jezik i književnost. U tome sam imao nesebičnu pomoć i podršku moje profesorice Ljiljane Lukić. Dva puta uzastopno dobio sam nagradu za samoinicijativno ostvarenje iz Fonda Gimnazije : 1969. za zbirku pjesama “Jutro” i 1970. za drugu zbirku “Zora”, a 1968. dobio sam prvu nagradu za prozni rad. U to vrijeme ( 1972.) objavljena je i knjiga “Poetska rukovet Semberije”, u kojoj su se našle i moje pjesme. Za mene – to je bio najljepši period u mom životu.

Pamtim i moje drage profesore, prije svih Ljiljanu Lukić, čija je briga za moje pisanje zauvijek obilježila moj život. Tu su bili i Vesna Kapetanov, Vladimir Lukomski, Ratko Radovanović, Smail Ibrahimpašić, Nevenka Petrović, Ljubomir Perković, Risto Matić… Radio sam u Semberskim novinama 1990. godine, kad sam asaznao da su moje dvije drage profesorice, Angela Avakumović, moja razrednica, i Dušanka Mršić, profesorica francuskog i latinskog, otišle u penziju. Napisao sam tada kratak tekst, njima u čast, i objavio ga 1. februara te 1990. godine. Prepisujem ga za ovu priliku.

 

U    P R O L A Z U

 

     Bon jour. O,ca va?

Prolazi moja gimnazijska profesorica tiho, ravnodušnom ulicom. Bože, koliko je vremena prošlo! Pada snijeg na daleke dane, i pomalo se pitam: je li sve to zaista bilo tako?

A bilo je. Gimnazija – to je bila škola. U to vrijeme se govorilo: ko završi bijeljinsku gimnaziju, taj zna znanje. Još ako je bio dobar đak – više škole mu i ne treba. Zaista, fakultet mi je, nakon gimnazije, izgledao kao gubljenje vremena – uglavnom mi je pomagao da pozaboravljam ono što sam naučio u staroj zgradi preko puta crkve.

          S tom školom nije bilo šale. Kaže jedan moj stari drug: ko je tad sa mnom bio u školi, ko se ogledao u svemu, kao i ja, a nigdje nije bogzna šta pokazao, taj više nikad ne može da mi pametuje i priča priče. Gimnazija je to!

                    Bon jour.

              Ulica ne zna da upravo prolazi prava dama, koja je po nama nemilice prosipala erudiciju posve neprimjerenu jednom memljivom provincijskom gradu kakav je Bijeljina. O,ca va? Imala je otmenost kakvu smo zamišljali u sjaju pariskih salona. Znala se naljutiti, pa raznježiti za

minut ili dva. Zasuziti nad dobro pročitanom pjesmom. A cio razred se tad utapao u tišinu, bez treptaja.

                    Au revoir, mademoiselle Mršić!

              Mada se ovo vrijeme ljulja, ni osloviti se više ne znamo kako treba, i snijeg lagano pokriva ostatke zlata u dušama, ipak je dobro. Imamo se čega sjećati.

 ……………………………….

                     Ulice su zato da se ljudi sreću na njima. 

          Kad hoda, kao da lebdi iznad zemlje poput lakog, bijelog oblaka moja razrednica Angela. Voljela nas je i kružila oko nas kao anđeo-čuvar, laka i elegantna, a tako željezno uporna da ugura u naše uske glave sve one teške jednačine i formule.

          Kad god je sretnem, mala ptica osmijeha izleti, sama od sebe, kroz moje oči. Ostala je naša dobra razrednica  u svima nama, kao sigurni temelj našeg lijepog sjećanja.

Dugogodišnje profesorice bijeljinske gimnazije Dušanka Mršić i Angela Avakumović sad su u penziji. Koračaju neosvijetljenom ulicom, u njima ćuti neprocjenjivo blago, ne rasipa se više na generacije i generacije đaka.

       Bože moj, koliko li su ovi, što su od juče mladi, izgubili zbog toga?

 01.02. 1990.

 Moji gimnazijski profesori za mene su heroji iz učionice, zvijezde vodilje, ljudi koje nikad ne smijemo zaboraviti.

Oni su gradili vrijeme kakvo se više neće ponoviti.

Komentari