(pjesma Jusufa Trbića iz knjige poezije “Brehtova opomena”)

 

Uzalud se sjećaš

Umorni zavičaj izdiše tamno

svakoga dana

I svakoga dana susreću te

kuće bez adrese

Vrtovi bez neba Ulice bez izlaza

Stope u vazduhu

Avlije kao bezvučne rane

i jedno sunce

Crno od sopstvenog pamćenja

 

 

Uzalud se sjećaš

Nekadašnji dani su izgubili mirise

i boje

Sjenke više nisu guste i smeđe

i svjetlost

Blijeda po ivicama sve teže

glavu diže

Iz žedne gline vremena

Zastaju ljudi

U sporim hodnicima ljeta

i jesen

Opasana kaišem žutog osmijeha

Otvara već utrobu umornog

vazduha

I svoje duboke ruke u tvoju

krv zavlači

Svoje ruke od leda što gledaju te

Kao što gleda slijepo oko visine

 

 

Beznadežni cvijete

Pjesmo izgubljenih obala

 

 

Zaboravi tu rijeku što se sama

u sebe ulijeva

To je zmija sudbine koja guta

Sopstveni rep Izađi iz tog kruga

I kreni putem koji ti kiše pokazuju

Svojim tihim dlanovima

Zadrži u sebi još samo mutni

oblik koraka

Što su odnijeli u daljinu sve što si

nekad imao

Sve tvoje sjajne živote Sva nježna

mora

I u njima zvijezde Sve gorke

pobjede i

Lijepe poraze i sva slatka umiranja

Vrijeme je u kamen zazidano

 

 

Jesen je i ljeta se ne sjećaj više

 

Oslušni Na prozor ti

Opet kuca bezmilosni Bog

Što  dade ti  poklon gorak

do neba

 

 

Da iz zavičaja jednom odeš

A da se svakoga dana vraćaš

Komentari