Piše: Jusuf Trbić

        Oni koji pažljivo gledaju, uočili su još davno da vrijeme sve brže ide, a da se prostor skraćuje. Putovanja su, možda, najočigledniji primjer. Recimo, Beč je nekad bio jako daleko, putovalo se danima do tog lijepog grada, a danas je Beč tu, iza ćoška, sjedeš u avion, i ni novine ne stigneš pročitati, a već si stigao. U jednoj sekundi se povežeš s rođakom u predalekoj Australiji, pa pričate kad god hoćete, i još se i gledate na mobilnom telefonu. Danas nema potrebe ni da pamtite – sve što vam treba nalazi se u kompjuteru, pa samo kliknete, i sve je tu. Dušu dalo za Bošnjake, koji ne vole da pišu i da pamte, pa su pozaboravljali sve što se zaboraviti moglo. Prošlost nam je ostala na rijetkim fotografijama i u knjigama još rjeđih istoričara. Pa kad nešto od toga danas vidimo, mi se iskreno začudimo. Zar je to tako bilo?

MVC-034S       Bijeljinac koji živi u Tuzli, dr Adi Rifatbegović, jedan je od rijetkih koje interesuje istorija rodnog kraja, pa skuplja stare fotografije, dokumenta, predmete, sve što nađe iz davnih dana. Kad mi je, svojevremeno, pokazao svoju zbirku starih fotografija, bio sam zapanjen. Je li moguće da je on toliko toga sačuvao? Kad smo u bijeljinskoj Galeriji ( tada još u zgradi Opštine) postavili izložbu fotografija stare Bijeljine iz njegove kolekcije, čini mi se početkom 2006. godine, narod se zgrnuo da to vidi. Gledao sam mlade ljude kako se ibrete i prstom pokazuju, pa glasno pitaju : ” Je li moguće da je Bijeljina ovo imala? Pa, gdje je to sad?”

Eh, gdje je…Teško je objasniti mladima kakav je primitivizam poharao nekada lijepu bijeljinsku čaršiju i uništio sve starine, a posebno ono što je podsjećalo na prošlost bošnjačkog naroda.  Zgrade su srušene, imena izbrisana, prošlost zakopana pod zemlju. Gledali smo na televiziji zgrade raznih parlamenata, palata, upravnih zgrada, a na zidovima slike nekadašnjih predsjednika, gradonačelnika, političkih prvaka. Oni čuvaju svoju prošlost, da se zna da je njihova demokratija duga, da ima temelje, i da se zaslužni ljudi ne zaboravljaju. Po tome se, valjda, prepoznaje civilizacija.

A mi? Zna li danas iko u Bijeljini makar imena ljudi koji su svojim djelom zadužili ovaj kraj? Recimo, imena gradonačelnika. Zna se da je Avdibeg Salihbegović bio posljednji gradonačelnik iz turskog i prvi iz austrougarskog perioda, da je bio zaslužan i ugledan čovjek, i da mu je zahvalni narod, kad je umro, podigao lijep spomenik u avliji Salihbegovića džamije. Vandalima novog doba zasmetali su i džamija i mezar, pa su sve sravnili sa zemljom u martu 1993. godine. Pamte se i imena drugih gradonačelnika : Hasanbeg Pašić, Hifzibeg Đumišić, Ibrahimaga Hadžisalihović, Muhamedbeg Preljubović, Izetbeg Salihbegović, Mehmedbeg Fidahić, Muratbeg Pašić, pa prvi predsjednik opštine nakon Drugog svjetskog rata – Abdulah Pjanić. Posebno mjesto među njima zauzima Ibrahimaga Hadžisalihović, najbolji i  najuspješniji gradonačelnik u istoriji Bijeljine.

………………

 

Danas je čak i nama starijima teško shvatiti kako je izgledao život bez električne energije. U Bijeljini su se ulični fenjeri pojavili polovinom 19. vijeka, i najprije su bili postavljeni ispred bogatijih kuća, u čijim su prostorijama sijale lampe-petrolejke. Te su se lampe brzo raširile i po ostalim 10929902_975391495822644_5752478594688529179_nkućama, ali na ulicama su fenjeri bili u centru, ispred hanova, kakvi su bili Krpića han u Janjici čaršiji, han braće Muratbegović u Staroj čaršiji ili Suljića han na Brčanskom putu, i ispred javnih zgrada. U ostalim dijelovima grada ljudi su nosili fenjere kad su morali izaći na ulicu u doba kad pristojni insani ne hodaju kud ne treba. A 1880. godine nabavljeni su ulični fenjeri s petrolejkama i postavljeni na svim važnijim mjestima u gradu. Možemo samo zamisliti kakav se prizor otvarao usred noći građanima naviklim na mrkli mrak koji obavija grad! O tim javnim fenjerima brinuo se poseban radnik, a kasnije više njih. Zvali su ih “fenjerdžije”. Oni su imali svoju uniformu, nosili su male merdevine, kantu petroleja, krpu za brisanje stakla, šibice i makaze za štucovanje fitilja. I bili su popularni, naravno. U prvi sumrak oni su dostojanstveno prilazili stubovima na kojima su bili fenjeri, praćeni buljukom djece i badavadžija, pa polako, kao u kakvoj posebnoj ceremoniji, skidali staklene kape, palili fenjeri, silazili, pa kretali dalje, da ni ostali dijelovi kasabe ne bi bili zakinuti za svjetlost. I tako svakog dana. Pred veče pale, u zoru gase, svakog bogovetnog dana. Posebno je bio omilljen Ferhat Pirić Pirija, koji je, uz obavezan alat i opremu, nosio u džepu i malu pljosku rakije, da se zagrije i oraspoloži za obavljanje tako odgovornog posla. Svakome se ljubazno javljao, svi su ga znali. Nije šala – razgoni mrak po čaršiji!

janjica dzamija prije rusenja, 1963. godina      I tako je to trajalo dok nije došla Austro-Ugarska, moderna, prosvećena diktatura kojoj se vazda žurilo. Odjednom su nahrupili novi ljudi i novi običaji, i iz temelja protresli stari, ubuđali palanački život, koji se nije mijenjao vijekovima. Švapski mentalitet je nalagao da se uvede red, za kakav domaći ljudi nisu znali. Izgrađen je novi, veliki lager za vojsku, pa čitav niz zgrada, među njima i hotel i nova vijećnica, škola, banka, uređene su ulice i trotoari, prokopan kanal kroz grad i uvedena nova pravila društvenog ponašanja. Broj uličnih fenjera je značajno povećan, bijeljinska noć je bila mnogo svjetlija nego prije, ali ni to nije bilo ništa naspram nekih drugih. Tuzla je već 1906. dobila električno osvjetljenje na ulicama, što je bilo čudo neviđeno. Struju je proizvodio električni generator pokretan vodenom parom, i baš to je i u Bijeljini pokrenulo nove ideje, jer je otvoren rudnik u Ugljeviku, ugalj je grijao vodu, voda pravila paru, a para… zna se. U to doba je gradonačelnik Bijeljine bio narečeni Ibrahimbeg Hadžisalihović, inače veleposjednik, izuzetno sposoban i vrijedan čovjek, koji se već pročuo po spremnosti da nove ideje prihvata i sprovodi ih u djelo. Za vrijeme njegovog mandata izgrađena je vijećnica, to jest zgrada Opštine, koja je i danas ukras i simbol grada, i čitav niz zgrada, među njima i moderna klaonica, napravljeni su pravi evropski trotoari s ivičnjacima i uveden čitav niz novina u gradski život. A tada je stiglo i električno osvjetljenje na bijeljinske ulice.

Bila je to velika investicija za ono vrijeme i jedan od najznačajnijih trenutaka u istoriji grada. Praktično, prelazak iz mraka u svjetlo, iz starog u novo doba. I sve je to sam grad obezbijedio i finansirao. U današnjoj Majevičkoj ulici izgrađena je moderna elektrana, velika zgrada za smještaj mašina, s trgdimnjakom visokim 40 metara, što je, samo po sebi, bilo čudo. Sam gradonačelnik je išao tada u Beč i Peštu, na razgovore s firmama koje su izrađivale i montirale lokomobile i dinamo-mašine za električne centrale. Odlučio je da prihvati ponudu bečke firme “Wolf”, koja je isporučila svu opremu i poslala stručnjake da je smontiraju. Oprema je stigla Savom, brodom do pristaništa u Rači, a onda zapregom do Bijeljine. Bilo je ljeto 1912. godine kad je sinulo svjetlo na bijeljinskim ulicama i zauvijek prekinulo doba mraka. Petrolejke su se spremale za penziju. Ali, to nije išlo tako brzo. U početku je svjetlo stiglo u centar grada i u najbogatije kuće, koje su počele da se takmiče koja će prije da uvede tu blagodat novog doba. S uličnim osvjetljenjem, je išlo sporije, ali gradska uprava, na čelu s Ibrahimbegom Hadžisalihovićem okrenula je novu stranicu u životu Bijeljine, i to se više nije moglo zaustaviti.

Ugalj su dovozile kiridžije iz Ugljevika zaprežnim kolima, a od 1919. godine, kad je izgrađena pruga, ugalj je stizao u vagonima, brže i sigurnije. A sva oprema, uključujući i sijalice, morala se dovoziti iz inostranstva.

Između dva rata veliki dio grada je elektrificiran, ali su i dalje bogatije kuće imale električno svjetlo, a one ostale – lampe i fenjere. Neko je zapisao da je od 3.200 kuća u gradu samo njih 820 imalo svjetlo. Ali, grad je bio osvijetljen mnogo bolje nego prije. Pred Drugi svjetski rat radile su danonoćno dvije parnjače ( lokomobil) marke Wolf, koje su obezbjeđivale dovoljno struje za potrebe javnog osvjetljenja i domaćinstva. A nakon rata struja je postala opšte dobro, i život je bio mnogo svjetliji. I takav je ostao, sve dok novi nacionalistički lideri nisu ponovo pogasili svjetla.

Ali, to je već druga tema.

Komentari