(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Lijep dan, pun svjetla, 2. april 1992. godine. Sunce se pospano valja iznad Ulice 27. marta, zagledajući plamenim očima kroz prozore, čudeći se što nema one uobičajene živosti kojom šapuće mahala. Sve zatvoreno, nigdje žive duše, samo poneka tiha sjenka proviri iznad tarabe ili se neko uvuče polako u komšijsku avliju. Neka čudna napetost nalegla na krovove, tišinu ne remeti ni cvrkut ptica, ništa. Samo se iz daljine čuju pucnji, s vremena na vrijeme. Ko puca, u koga i zašto – to niko ne zna. Radoznale oči koje izviruju kroz zavjese ništa ne mogu vidjeti. Samo se grupa mladića komeša na ulazu u maleni sokak. Izađu jedan po jedan, pogledaju u pravcu parka, odakle se ponekad čuju pucnji, pa se vrate. Stajali su tu dugo, sve dok neko nije predložio da pređu na drugu stranu ulice, pa kroz sokak prema pijaci, možda će odatle vidjeti nešto. Tek što su zakoračili na asflat, na uglu prema parku, stotinjak metara odatle, pojaviše se vojnici u šarenim uniformama i s crnim kapama na glavama. Za trenutak su se gledali. Momci su već prešli ulicu kad se začuše fijuci. Strah je odjednom udario kao vatra u grudi. Potrčaše i već su bili u sokaku. Dobro je, nije bilo strašno. Ali jedan od njih zavika : «Pogledajte», i zvuk razbi tišinu. Okrenuše se i zastadoše kao ukopani. Ni riječi, ni pokreta.

………………………………..

Raska je odjednom vrisnula i rukama pokrila oči.

-«Mama, mama, Dajko…»

-«Šta je, mila, šta ti je?»

-«Mama, Dajko je….» i poče da jeca.

– Majka se ukoči.

-«Najo, gdje je Dajko?»

-«Ama, ne brini, eno ga pred avlijom, s momcima.»

-Što će napolju, pa zar ne vidiš da se puca?»

-«Šta ti je, ženska glavo, pa neće valjda na djecu pucati»

-«Ne znam hoće li ili neće, idi dovedi ga, vidiš da se mala uplašila, ne mogu da je smirim».

– «Dobro, dobro, sad ću ja.»

I izađe u avliju. Preko tarabe je vidio momke na ulazu u sokak preko puta. «Dobro je», pomislio je, «tu su, pa naravno, ko će na njih pucati, taman posla.»Otvorio je ustada vikne sina, ali zastade. Nešto mu se, u trenutku, učini čudnim, ali nije znao šta. Momci su izvirivali iz sokaka, kao da su preplašeni. Dajko nije s njima, mora da je otišao dalje. Tada primijeti da svi oni gledaju u  cestu. «Šta će gledati, ulica je prazna, nema žive duše.» Umalo se ne nasmija, ali mu nešto teško i nepoznato odjednom stisnu grudi. Zraka nije mogao udahnuti. Očima uhvati putanju njihovih pogleda.

Na cesti je ležao Dajko, kao da spava. Miran, očiju okrenutih nebu. Ne miče se, samo mu ispod glave, kao mala crvena zmija, izbija potočić krvi.

……………………………………..

Amir Arnautović nije ni znao šta je rat kad je, usred bijela dana, susreo smrt na nekoliko koraka od kuće. Zašto su arkanovci pucali na mladiće koji ih ničim nisu izazvali? Bili su udaljeni samo stotinjak metara i mogli su vidjeti da su to civili koji prelaze ulicu. Šta su im oni skrivili? I ko je dao pravo ljudima obučenim u vojne uniforme da ubiju koga god hoće, a da nikome za to ne odgovaraju? Zašto se nakon aprilskog pokolja civila u Bijeljini nisu javili policija, sud, vlast, da odgovore na ta pitanja i da kažu ko je ubijao nedužan svijet i zbog čega? Da kažu makar ko je sve ubijen, ko je odveden u nepoznato, čije je tijelo, nepomično, zaplovilo Drinom, da se živi smire, da nađu spokoja?

Amir Arnautović Dajko nije stigao ni da zakorači u svijet, a već je legao u tamu mezara. Roditelji su ga sahranili tek nakon četiri dana, kad su dobili dozvolu od vlasti. Niko im nije rekao zašto je Dajko ubijen i ko je kriv zbog toga, niko nije čak ni ramenima slegnuo, niko ih nije ni pogledao.

Porodice Arnautović nema više u Ulici 27. marta. Ne dolaze više, ne smiju da se sjećaju.

A sunce i dalje lijeno klizi preko krovova, zastajkujući povremeno, kao da traži one kojih više nema.

Komentari