Piše: Jusuf Trbić

Na Atik džamiju u Janji su, na Badnje veče, ispaljeni hici iz vatrenog oružja, koji su razbili stakla na prozorima. To je, kako su predstavnici Medžlisa Islamske zajednice i  Mjesne zajednice Janja rekli, još jedan u nizu napada na džamiju, nakon kojih još niko nije odgovarao. Ljetošnje skrnavljenje spomen-obilježja ispred janjarske džamije i napad na bijeljinsku Atik džamiju snimile su sigurnosne kamere i počinioci su identifikovani, ali nije mi poznato kako su i da li su uopšte vandali kažnjeni. Znam da nije bilo skoro nikakve javne reakcije, koja bi skrenula pažnju mladim ljudima da takve stvari ne treba da rade, nije bilo javnih osuda niti upozorenja. Skidanje zastave ispred džamije i pišanje po spomeniku šehidima nije ni najmanje uznemirilo savjest građana i vlasti. Igrala se djeca, mada odavno punoljetna, ponijelo ih, šta li…

Ali, ovoga puta reakcija policije je bila brza. Rekli su da je neko vjerovatno pucao onako, kako se kod nas za praznike puca, pa je metak slučajno pogodio baš džamiju. Šta bi bilo da je pogodio crkvu, koja nije daleko odatle, možemo samo nagađati. Dakle, nije bilo namjere, dogodilo se slučajno, to policija zna i prije bilo kakve provjere. Zanimljivo, nedavno je u jednom zatvorenom privatnom motelu u Janji, nakon dojave, pronađeno nekoliko plinskih boca i kanister benzina, a policija je iz cuga objavila da se radi o terorističkom činu i namjeri da se izazove tragedija neslućenih razmjera. Ta izjava nije do danas ničim potvrđena, ali, šta mari. Terorizam nekako ide uz muslimane, šta god da urade. Ne bi me iznenadilo da teroristom uskoro bude proglašen svako ko ima više od dvije plinske boce. Ili nekoliko petardi. Ili višak upaljača. O lovačkim puškama da i ne govorim. Pod uslovom da pripada nepoželjnom narodu.

Kako god bilo, svaki ovakav slučaj, bez obzira na okolnosti i izvođače, ima isti efekat : unošenje straha i nesigurnosti među malobrojne povratnike, od kojih mnogi ionako, zbog političke i ekonomske situacije u RS-u, razmišljaju o odlasku. Kad se tome dodaju i sistemska diskriminacija, i nezaposlenost,  otimanje imovine po starom Karadžićevom zakonu,  nedirnuta crkva u Fatinoj avliji,  ćutanje o zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima,  slavljenje srpskih zločinaca i sporo procesuiranje ratnih zločina, ukidanje bosasnkog jezika,  nazivi ulica i ustanova i nesnošljiva tortura slavljenjem krsnih slava svega i svačega, i, kao kruna svega, pompezno obilježavanje 9. januara, dana entiteta nastalog zločinom, etničkim čišćenjem i genocidom, eto sumorne slike života pripadnika dva, zvanično ravnopravna naroda u manjem entitetu. Tome treba dodati i svakodnevne prijetnje Milorada Dodika otcjepljenjem, neprekidno negiranje države BiH i spajanje sa Srbijom po svim linijama, na šta međunarodna zajednica i dalje ne reaguje. Još samo fali pucanje, ali i to, čini se, počinje. Doduše, za sada samo kao slučajno. Ali, i zalutali meci nađu svoju metu, zar ne?

Komentari