Piše: Jusuf Trbić

       Nek teče rijeka, nek nosi što nosi. I lijepo, i ružno, i blistavo, i strašno, nek ide talas za talasom, neka  prolaze naraštaji i teku dani i godine. Mi možemo samo gledati i žaliti za onim što odlazi. Ispod mostova prolaze naše ljubavi, naše nade i strepnje, prolazi mladost, prolaze životi, i nestaju u daljini, kao magla. I samo natpisi na spomenicima i zapisano sjećanje ostaju na obalama, kao svjedoci onoga što je bilo, i neće ga biti više nikada. Bezbrojna lica tonu u mutnu vodu zaborava, tonu zauvijek, i samo poneki od ljudi ostave trag svoj na pijesku vremena. To su oni koji svoje doba obilježe i svojim djelom zaduže pokoljenja. Kako kaže Božanski nalog – oni koji ostave iza sebe vrijedno djelo, zapišu, ostave knjigu ili drugu neprolaznu vrijednost, ugrade sebe u vječnost, stvore nešto što ostaje, na dobrobit drugih ljudi, ti će bezbrižno hodati strmim stazama s onu stranu vremena.

 

Život za jedan dan

    Pisci ispišu vrijeme, slikari ga naslikaju, muzičari opjevaju, naučnici mu daju dubinu, profesori izgrade nove ljude, građevinari nove zgrade, političari stvaraju istoriju, a novinari bilježe život za jedan dan. Oni zabilježe, čitaoci čuju i pročitaju, a sutra sve ide iznova. Novinari ispisuju hroniku svog doba, ostavljaju tragove, a vrijeme ih uporno briše, i na kraju samo istraživači, listajući požutjele papire po bibliotekama, otkrivaju u njihovim tekstovima nekadašnje vrijeme, dan po dan, i čude mu se. Jer, u tim rečenicama je sačuvan autentični život, kakav je bio, tu još žive već zaboravljeni ljudi i događaji, kao duga istorija davno ugašenih dana.

Svijet novinara traje koliko i pažnja čitalaca. U današnje vrijeme sveopšte površnosti, brzine, nepismenosti, facebooka-a i kojekakvih elektronskih čuda, nestaju novinari, odlaze posljednji dinosaurusi pisane riječi. Samo rijetki od njih budu zapamćeni. To su istinski stvaraoci koji sebe daju drugima, koji se troše od jutra do večeri,  i sklapaju oči ne tražeći i ne dobijajući ordenje.

Ovo je priča o nekima od njih.

 

Čovjek starog kova

      Adil Hajrić je legenda. Novinarska i ljudska. Bio je, prije svega, umjetnik u življenju. Boem, akšamlija, jaran, dobra duša, umjetnik pričanja i pisanja, čovjek u čijoj je jednoj rečenici živio cio svijet. Sjećam se kako smo sjedili u Bijeljini, u bašti prijatelja, bio je tu i pun hastal, ali sve to, i piće, i meze, i mirisni vazduh, i uzdasi tople noći, i opojna tišina, sve je to zamuklo pred Adilovom pričom, koja je kao tanahni šadrvan tekla kroz dušu. Od njega se imalo šta čuti, bez obzira na to o čemu priča. A Bijeljinci su ga zapamtili po seriji tekstova u sarajevskom Oslobođenju, pod naslovom “Priče o bosanskim riječima”. Na svoj neponovljivi način on je objašnjavao šta koja riječ znači i kako se upotrebljava, koristeći se uglavnom primjerima iz zavičaja. Bile su to priče o Bijeljincima koje su svi poznavali, o čaršijskim šaldžijama i šeretima koji su davali neponovljivu boju vremenu u kojem su živjeli.

Adil Hajrić je rođen 1933. godine u Bijeljini. Radio je kao nastavnik u Kozluku, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na grupi za jugoslovensku književnost i srpsko-hrvatski jezik, a od 1969. godine radio je u Oslobođenju. Bio je lektor, redaktor na DESK-u, novinar i urednik. I tu je proveo skoro cio radni vijek.

Ispisao je stotine stranica, uređivao, učio genercije mladih novinara. Bio je strastveni navijač Želje, pa je vodio i sportsku rubriku u svom listu. Bio je jaran i poštenjačina kakvih danas valjda više nema. Došao mi je, bolestan, na promociju knjiga u Galeriji “Preporoda” u Sarajevu u proljeće 2013. godine, a te godine, u avgustu mjesecu, umro je u Sarajevu.

Ne znam da li je taj nedostižni  majstor i poznavalac riječi znao : njegovo ime Adil na arapskom jeziku znači : pravedan, pošten, čist. Ali ja znam da mu je to ime savršeno odgovaralo.

 

Pisci u novinarstvu

   Dva čovjeka će u bosanskohercegovačkom novinarstvu ostati zapamćena kao umjetnici pisanja, književni stvaraoci koji su svoja djela uokvirili u format novinarske reportaže. Jedan je rođeni Bijeljinac, drugi je u Bijeljini proveo lijep dio svog života. Ne smijemo ih zaboraviti.

Nedim Rifatbegović je jedan od najboljih novinara koje je ova zemlja imala. Rođen je 1943. godine u Bijeljini, u čuvenoj begovskoj porodici. Tu je završio srednju školu, pa je radio kao učitelj, završio je zatim Odsjek za jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a cio svoj novinarski vijek proveo je u sarajevskom listu Oslobođenje. Reportaže piše i objavljuje od 1967. godine, a bio je dopisnik, novinar,  urednik, komentator i reporter u svojim novinama. Njegova knjiga reportaža “Između dva zavičaja” za sve nas je, kad je izašla, bila ravna novinarskom udžbeniku. Imala je tri izdanja, a druga njegova knjiga “Rat i mir” – dva. Posebno je zanimljiva njegova knjiga dnevničkih zapisa pod naslovom “Sarajevo na Kovačima” ( što znači : Sarajevo, pod fašističkim granatama, umire i seli se polako na mezarje Kovači). Knjiga je pisana u opsjednutom Sarajevu, iz kojeg je Nedim Rifatbegović izveden i avionom prebačen u Njemačku, gdje je knjiga štampana na bosanskom  i njemačkom jeziku. Bilo je to prvo autentično svjedočanstvo te vrste iz opsjednutog Sarajeva.

Knjiga reportaža “Potapanje Srebrenice” doživjela je do sad četiri izdanja i bila propraćena jednodušnim pohvalama.

Nedim Rifatbegović je dobitnik najviših novinarskih priznanja u Bosni i Hercegovini.

Drugi umjetnik novinarskog posla, koga moram pomenuti, bio je veliki novinar Vlado Mrkić.

 

                                                                                    (nastaviće se)

Komentari