(odlomak iz romana “Legenda o Bijeloj džamiji”, autora Jusuf Trbića)

 

Dragi moj Hasane

 

Ko što obećah tvome babi Rifatbegu, javljam ti opet šta ima novoga kod nas, no ti ništa lijepo reći ne mogu. Golema nas nevolja zadesi, more biti da si za to čuo, jer se na svim stranama svijeta pričalo o ovome čudu, o ovoj Božijoj kazni, o ovom neviđenom belaju, o ovome potopu kakav ni u snu nismo zamisliti mogli. Nije nama prvi put da nam se javi ono more za koje neki kažu da je ovdje bilo prije butum godina, al se javljalo nekako pomalo, ko da nas samo iskušava, a sad nam se izli ravno na glave. Zapamtio sam ja svašta, bio sam, ko što znaš, na čelu ove naše Bijeljine i onda kad se nebo izvrnu i sa zemljom mjesto zamijeni, kad kršćanska vlast sjede nama za vrat, nakon toliko vijekova, kad se sve okrenu naopako, pa se opet nekako u red dovedosmo i živjeti nastavismo, ko što je Božijem robu vazda suđeno. Utihnuše brzo bune, i ne prođe mnogo, a mi ti svi, koliko nas ima, prihvatismo novu vlast ko da je naša bila odvajkada. I ja ostadoh na starom mjestu, da Bijeljinom upravljam i, mislio sam, da spasim narod, da ne srlja u propast, da ga umirim, jer biće ono što mora da bude. I pokaza se da je svaka vlast ista, a insan, ko insan, njegovo je da sluša i ide kuda mu se kaže. Narod je naš pitom, i muslimani i kršćani, dobar narod koji jaram prihvata koliko god da je težak.

Prođe u miru i to moje službovanje, jedino što sam vazda nekakvu gorčinu u srcu nosio. Tuđe sam riječi moro učiti pod stare dane, tuđe zakone sporovoditi, i svakome tuđinu podložan biti, makar koliko on sitan bio, a ja prvak u Bijeljini. I sve me to vrijeme proganjala misao da to moramo platiti na neki način, i ja i svi mi, da se ne može glava saginjati baš toliko, jer će jednom pući kičma, izdržati neće moći. Koliko puta sam odlazio u našu bijelu džamiju Sulejmaniju, da oči u nebesa uprem, al nikakvog glasa za mene nije bilo. Mi jesmo svi primili poruku da Uzvišeni i Svemogući Allah doista ništa neće promijeniti u jednom narodu dok taj narod ne promijeni sam sebe, a mi se mijenjati ne umijemo, al se opet nadah da će nekakva sila okrenuti sve ovo i da ćemo jednom početi živjeti ko što treba ljudi da žive.

A umjesto glasa nadanja dođe strašni glas nesreće i smrti. Dođe opomena kojoj se ni u snu nismo nadali.

A ovako ti je to bilo.

Ljeto je bilo toplo, sparno, vazda je bilo ono vrijeme ko pred oluju, al oluje nema. Jesen kako dođe, počeše kiše padati, isprva sitnije i rjeđe, pa onda dođoše one teške, guste kiše, kad se nebo spusti na ravnicu, a insani jedva dišu. I to potraja danima. Crni oblaci sjedoše na krovove kuća. A narod poče pričati kako se na nas Božija kazna sprema, jer smo se izokrenuli, glave sageli i pred velikima i pred malima, o sebi se zabavili a tuđe muke zaboravili, polakomili se, pa samo zgrćemo i nije nas briga ni za državu našu Bosnu, ni za vjeru, ni za narod. U džamiju našu bijelu odem – svi šute, čak ni imam nema šta da nam kaže. Kiša je padala petnaest dana bez prekida. I onda se nebo izvrnu, voda iz zemlje pokulja, more se iz dubina podiže, i mi se odjednom nađosmo usred vode. I mi, i kuće naše, i šume, i bregovi, stoka potonu, ode sve što smo imali, a voda nadire li, nadire. Dođoše mi i austrijski izvještaji, a ti znaš kako su oni precizni. Kažu da se voda u Drini kretala brzinom od 17,9 kilometara na sat, a protok joj je bio 9.540 kubnih metara u sekundi. Voda se u mjestima uz Drinu podigla na četiri metra, a čitav višegradski most, što ga sagradi Mehmed-paša Sokolović, potonu, dva metra je voda bila iznad njega. U Janji je bila do krovova, a u Bijeljini, koja je na nešto višem terenu, na pijaci, usred grada – osadamdeset centimetara, i više. Čitav kraj je bio jedno veliko more iz koga tužno vire krovovi, mrtva stoka pliva na sve strane, divljač se pogušila, ljetinu voda odnijela, dućani se urušili, kuće popadale. U njemačkom naselju Franz Jozefsfeld, đe smo ljetos zajedno bili, sve su kuće pale, njih 120 na broju, ćerpič se istopio u vodi. Sva su polja potonula, od Višegrada pa do Bijeljine stvorilo se veliko more kroz koje smo se nekako čamcima prevozili, ljude spašavali, hranu i ostalo je carska vlada poslala vrlo brzo, no je teško bilo doći do ljudi, skloniti ih  i podijeliti najnužnije. Svi su išli prema Obriježi i Jabanuši, narod ih tamo prihvatao koliko je ko mogao, ruka se ruci pružala, a svima je na usnama bila samo jedna riječ : grijeh. Grešni smo, šaputalo se i govorilo naglas, uzaptila nas je i vijekovima cijedila jedna vlast, mi se nismo bunili, stigla druga, nama i ona dobra, a biće nam dobra i treća i četvrta, samo nek je glava na ramenu a guzica u toplom dušeku. Ne moram ti govoriti da ni ja ni ovi što sa mnom rade danima nismo oka sklopili, da smo vukli i pomagali i više nego što smo mogli, al se malo moglo učiniti. A onda voda stade da se povlači, al ne kako treba i kako je dragi Allah odredio, nizbrdo, u korito, već ko nekakva stoglava aždaha koja pipke svoje uvlači gdje stigne. Nestade vode, al osta silno kalo, srušene kuće, uginule domaće i divlje životinje, uništena ljetina, smrad i sirotinja. I suze. Toliko sam suza vidio, da sam mislio – od njih će nas poplava opet obuzeti, od njih će nas more nanovo prekriti. Više od polovine kuća u Bijeljini se srušilo ili smo ih mi srušili, jer je voda podlokala donji dio, tako da se ništa više nije moglo popraviti. A ti znaš da kod nas malo kuća od kamena imade, i to malo, ko što je u tvog babe, ostade. Sve drugo voda uništi. Jedino je dobro što ne padoše glave. I tvoji su svi dobro, ko što znaš. A Zemaljska vlada i mnogi drugi veliku pomoć poslaše. Al za sve ne more biti, dijelimo po kantaru, pa dokle dođemo.

A ja sam i jedno veliko čudo vidio. Kad se voda poče povlačiti, ja brže-bolje, čim iz očiju san istjerah, u našu bijelu džamiju odoh, da vidim jesu li stradali ćilimi, ima li štete na mihrabu, je li patos još pod vodom i može li se šta pomoći. Napolju je još voda skoro do koljena bila. Al kad otvorismo vrata, unutra sve ko što je i bilo, sve suho i čisto, kap vode u nju nije unišla. A još juče je svuda oko nje bilo jezero duboko metar ili više. Stajali smo skamenjeni, bez riječi. A onda vidjesmo kako se nekakva svjetlost, mehka i blaga, s poda diže, do prozora, i u čisto nebo odlazi, poput svilenoga vela. Imam ode na munaru da prouči sabah, a mi se s mjesta ne makosmo. I tek u neko doba neko se sjeti da na sedždu pozove.

Mogo bih ti pisati još satima, moj Hasane, ali posla velikoga imam. Suze me i jad narodni tjeraju, al sad nekako drugačije idem na dužnost, makar su me godine pritisle i snaga izdala pomalo. Stalno mi pred očima ona slika kad smo otvorili džamijska vrata i u ušima onaj ezan, što u nebo, kroz svjetlost, odlazi. Ti učiš velike škole, pa ćeš možda bolje znati šta nam to govori, kakav je to znak, je li na dobro il na hrđavo. A ja, nekako, mislim, da nam naša bijela džamija hoće reći da jesmo griješili, mnogo, al da vremena još ima da se uspravimo i u nebo čelom udarimo. A hoćemo li to i moremo li mi to učiniti, e, u to nisam siguran i sve se bojim da ćemo opet odocniti i da će nam ona svjetlost izmaći. Daj Bože da se varam. A ja sigurno neću dočekati da se uvjerim je li to tako ili nije, jer mi se vrijeme ahiretsko primiče.

Selame primi i zdrav mi ostaj, moj Hasane, škole uči, pa se kući vraćaj da nas naučiš, ako ikako moreš, onome što sami nikako dokučiti ne umijemo. I ahbabe pozdravi. I ako me ne zatekneš kad se vratiš, halali mi i sjeti me se, bar ponekad.

Tvoj Avdibeg

Komentari