Piše: Jusuf Trbić

             Istraživanje prošlosti liči na nekadašnje putovanje slavnih moreplovaca. Spremiš se, sjedeš u lađu i kreneš nepreglednim vodenim prostranstvom, znaš svoje namjere i ciljeve, ali ne znaš na šta sve možeš naići. Čekaju te bure i oluje, morska čudovišta i neviđeni egzotični predjeli, i tvoj san o otkrivanju nepoznatog postepeno se ispunjava slikama. Kad se, najzad, sve  završi, bogatiji si za čitav jedan svijet o kojem si dotle malo znao.

Otkrivanje istine

           Tako je bilo i kad sam, davne 2005. godine, započeo istraživanje ratnih zločina na području Bijeljine i Janje. Krenuo sam od ljudi u blizini, slike su se postepeno gomilale, i odjednom kao da je čitav taj ogromni posao počela voditi neka nevidljiva, moćna ruka. U Bijeljini je Bošnjaku, u to vrijeme, bilo teško živjeti, a kamoli raspitivati se za ono što su svi, i vlast, i policija, i sudstvo, i obični ljudi, krili kao zmija noge, i što se, jednostavno, nije smjelo znati. Oko mene su živjeli mnogi moćni i opasni ljudi, Bijeljina je bila puna zločinaca ( a ima ih i danas),  i svako, kome se to nije sviđalo, mogao je i tada, i kasnije, stati pred mene,  siguran da ni za šta ne bi odgovarao. Ko bi i kako zaštitio čovjeka poput mene, tada, u osinjem gnijezdu? Ali, ja sam gurao svoj kamen uz planinu, jer sam znao da je to važnije od mene,  znao sam  da sam  nekome nešto dužan, jer sam ostao živ onda kad za to nije bilo nikakve šanse.

Problem je bio i to što su se preživjele žrtve zločina teško  odlučivale da pričaju o onome što se dogodilo, strah ih nije napuštao, i sve je, na početku, ličilo na nemoguću misiju, za koju se, do današnjeg dana, niko drugi nije odlučio.  A onda je ta nevidljiva ruka počela da mi dovodi svjedoke. Gdje god sam krenuo, nailazio sam na nekoga ko ima svoju priču. Išao sam u to vrijeme u Ameriku, na poziv naših ljudi, i tamo sam svuda sretao one koji su imali šta da mi kažu. Bilježio sam priče o zločinima na svakom koraku, kao da me vodi neko mnogo veći od mene. Kad danas razmišljam o tome, uvjeren sam da više nikad ne bih uspio doći ni do polovine  svih tih podataka, do stotinu priča koje su napunile dvije podebele knjige “Majstora mraka”. A tada sam, eto, uspio, u takvim okolnostima, i nastale su knjige bez kojih bi istina o prirodi i masovnosti zločina u Bijeljini i Janji  bila izgubljena.

Ponešto od toga se ponovilo i kad sam započeo pisati seriju tekstova o istoriji Bijeljine i Janje. Krenuo sam u to znajući da mi skoro ništa iz svoje prošlosti nismo zabilježili, osim onoga što je sakupljeno i objavljeno u okviru našeg “Preporoda”, a da nestaju narodi i ljudi koji svoju prošlost zaborave.  Iako i ovo, kao i sve drugo u “Preporodu”, radim u potpunosti volonterski, posao je krenuo bolje nego da sam za njega ne znam koliko plaćen, a teme su same počele izlaziti pred mene. Tako se pojavila i priča o jednoj slici, koja, na svoj način, baca svjetlost na našu prošlost.

 

Arapi u Bijeljini

         Svojevremeno, na promociji mog romana “Legenda o Bijeloj džamiji” u Tuzli, naš dr Adi Rifatbegović poklonio mi je fotografiju jedne slike –  portreta koji je naslikao Ismet Mujezinović, i tekst koji je tu sliku pratio, uz napomenu da će to, možda, jednom zaslužiti da se objavi. Ja sam to odložio u svoju malu kućnu arhivu,  zajedno s drugim papirima, i na sve ubrzo zaboravio. Nekoliko dana prije nastanka ovog teksta nešto kao da me uputilo da prelistavam stare papire. Tražio sam, ne znajući ni šta, ni zbog čega. I onda se odjednom pojavio papir u providnoj najlonskoj foliji, i u tom trenutku sam shvatio da je to priča koju, zapravo, nisam ja tražio, već je ona tražila mene. I našla me je.

12226269_10205175792661447_41375862_n

      A priča je to o ljudima koji su u Bijeljinu došli iz dalekih krajeva. Došli i ostali.

Slika čiju sam fotografiju dobio jedini je portret Arapina u bogatoj riznici velikog slikarskog majstora Ismeta Mujezinovića. On je rođen 1907. godine u Tuzli, završio je 1929. godine Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, a usavršavao se u Parizu. Kad se vratio u zemlju radio je kao profesor u Zagrebu, Beogradu i Tuzli, a u Bijeljinu je, u to vrijeme, dolazio često, u posjetu majci, koja tu živjela sa dugim mužem i kćerkom.  Drugovao je s čaršijskim ljudima,  a najčešće je odsjedao u kafani “Kod Arapa”, u prizemlju kuće na sprat, na mjestu gdje je danas Gradska biblioteka. Kafana je bila prostrana, sa kaminom u zidu, gdje je stajao i roštilj na kojem se kuhala kafa, ispred njega je bila stupa u kojoj se kafa tucala, a na sredini sale stajao je bilijar, što je za ono vrijeme bilo moderno i neobično. Vlasnik je bio Meho Hasanović, poznat kao Meho Arap. Slikar se sprijateljio s njim i njegovim bratom Hajrom ( koji je kasnije poginuo u partizanima), i sa Rodoljubom Čolakovićem, s kojim se često družio. Tu je upoznao i Mehinog oca Ibrahima, koji ga je fascinirao upečatljivim likom i dostojanstvenim držanjem, pa ga je ovjekovječio na slici. Bilo je to 1937. godine. Slika je dugo stajala u pročelju kafane, sve do 1949. godine, kad je vlast nacionalizovala kafanu. Mehi je tad bilo dozvoljeno da, od svega,  iznese samo tu sliku, koja je provela punih šest decenija u tami, sakrivena od očiju javnosti.

Ibrahim je bio izrazito crne puti. Njegov predak Hasan došao je iz okoline Meke 1810. godine, u pratnji vezira Dželaludin-paše. U to vrijeme često su u Bosnu, a i u druge dijelove Carstva, dolazili Arapi iz tih krajeva, da budu vodiči hadžijama na putu za Meku. Zvali su se delili, i obavljali su izuzetno važan posao, jer je putovanje na hadž bilo teško i komplikovano. Njihov rad se smatrao pobožnim djelom, a najviše ih je bilo iz loze Hazreti Alije ( alevije). Brojni su bili i pripadnici porodice Mešat iz Meke. Kad nisu bili na putu, ovi ljudi su radili kao učitelji turskog i arapskog jezika, a s njima su najčešće dolazile i njihove žene, koje su opismenjavale ženski dio bosanske vlastele.

Hasan se u Bosni oženio Mihrijom, koja je takođe bila rodom iz Meke, a bila je u službi kod majke Mahmud-paše Fidahića u Sarajevu. Oboje su bili crne puti, a kod nas su sve takve ljude, bez obzira na to odakle potiču, zvali Arapima. Vjenčali su se šerijatski u Zvorniku, a Hasana je paša, oko 1810. godine,  poslao u Bijeljinu, na službu u sudu.  Njegovi potomci su uzeli prezime Hasanović. Ženidbom i udajom miješali su se s domaćim stanovništvom, od njih je nastalo više porodica, od kojih su samo neke zadržale tamniji ten. Ibrahim je, pored dva sina, imao i četiri kćeri. Njegov sin Meho bio je poznat u čaršiji, imao je jednu kćerku i dva sina, koji su naslijedili stara imena – Ibrahim i Hajro. Mlađi, Hajro, završio je medicinu i radio je kao ljekar. Uspomene na oca i njegove pretke zapisao je stariji sin Ibrahim, koji je krajem 2011. godine zabilježio i ovo : “ “Bio sam posljednji Hasanović u Bijeljini, u junu 1992. godine. Pobjegao sam sa jednom platnenom kesom i đedovom slikom smotanom u rolnu. Ljetos sam, poslije dugo godina, išao u Bijeljinu, na dženazu bližem rođaku i vidio sam dječaka, Hasanovog potomka. Bio je – plav.”

Tako su, eto, došli i otišli Bijeljinci koji potiču iz dalekih krajeva, a ovdje su bili, što se kaže, svoji na svom topraku. Ostala je ta jedna slika, za koju još čekamo da se vrati u zavičaj. Pa, neka ostane i ovaj zapis o njima, o ljudima što su svoj vijek proveli pod ovim nebom kako su znali i umjeli, a onda otišli, poput magle, u neke nedokučive predjele prošlosti, iz kojih nikome od nas nema povratka.

Komentari