Piše: Jusuf Trbić

 

Ovih dana intenzivirani su radovi koji, i inače, traju svakodnevno u manjem b/h entitetu – sakriva se prljavo rublje, uređuju šumski proplanci, uljepšavaju se stare laži, postavljaju nove kulise, koje treba da sakriju mrlje krvi i masovne grobnice, novim bojama farba se stari mrak. U fabrikama nove istorije radi se u tri smjene, majstori brišu, pišu i dopisuju, pretvarajući notorne fašiste u borce protiv fašizma, ubice u žrtve, maglu u istinu, noć u dan, crno u bijelo, suze u smijeh, smrt u život. U nizu plamenih govora o nastanku genocidnog entiteta ni jedne jedine riječi nema o tuđim žrtvama. Makar reda radi. Ko je i kako uklonio većinsko stanovništvo iz istočne Bosne i Posavine, ko je organizovao nacističke koncentracione logore, ko je pobio tolike civile u krajevima u kojima nije bilo nikakavog rata, ko je davio Sarajevo i ubijao Srebrenicu, ko je porušio džamije, ko je napunio tolike masovne grobnice na kojima je sagrađena nova vjekovna srpska otadžbina – o tome govori samo tišina. Koliko je života utkano u pravoslavnu srpsku republiku, koliko patnje i bola, koliko dječijih suza, koliko živih spaljenih, koliko mržnje i laži, to kao da nikoga više ne interesuje. Čak i žestoki Miloševićevi protivnici ne osporavaju njegovo djelo, pa Republiku Srpsku proglašavaju pobjedom srpskog naroda. I navodni branioci Bijeljine ubijanje civila proglašavaju svojom pobjedom. I prijedorski logori su pobjeda, i srebrenički genocid, i hiljade ubijene djece. Čuveno srpsko junaštvo izvojevalo je još jednu pobjedu nad bespomoćnim i nevinim. Bela Hamvaš je nekada pisao : « Nije strašno što se nepravda događa, već što se smije vršiti i što je dopuštena.»

U jednom od posljednjih intervjua Bogdan Bogdanović kaže : « Uostalom, kakav je to rat u kojem nije bilo ni jednog juriša, već se samo životinjski orgijalo baražnom vatrom? «  I dodaje da je cilj bio samo jedan – promjena etničke strukture. Sve drugo nije bilo važno.

Velikosrpski nacionalizam produkovali su i hranili i crkva i politika, i književnici i akademici, i novinari i običan svijet, a izdajnikom je proglašavan svako ko se bezumlju usudio suprotstaviti. Takvih je bilo malo, jer su zbog izdaje proklamovanih nacionalnih ciljeva letjele glave. Pa ipak, bilo ih je, pogotovo u Beogradu. Jedan od takvih časnih izuzetaka bio je i Filip David, čiji su « Fragmenti iz mračnih vremena», pisani od 1993. do 1996. godine,  ostali kao veličanstveni spomenik ljudskom dostojanstvu. On je, u vrijeme najžešćih progona neistomišljenika, pisao : « Biti izdajnik u sistemu koji priziva rat i glad, gdje narodi žive u groznici, hranjeni mržnjom i obmanama, bolesni od manije gonjenja i manije veličine u isti mah, biti izdajnik u takvoj zemlji i takvom vremenu, obaveza je svakog časnog i moralnog građanina.»

Ali, šta je sa takozvanim «običnim ljudima», onima koji su bili krv i meso nacionalizmna, onima koji su cvijećem ispraćali tenkove i oduševljeno bodrili eskadrone ubica da istraju u Bosni ili na Kosovu? Onima koji su svojim ćutanjem omogućili da krvavi talas prekrije sve nas? Šta je sa običnim ljudima u Bijeljini, u gradu koji je bio daleko od linije fronta i u kojem ni jedan Srbin nije pogođen ni ružnim pogledom nekog Bošnjaka? Šta je s ljudima koji znaju šta se događalo njihovim prijateljima, kolegama i komšijama, koji su sve to gledali, a do danas se čvrsto drže nekakvog zavjeta ćutanja, koji je postao sinonim za srpstvo. Ako zločine ne možeš opravdati niti braniti, ako je nemoguće naći ravnotežu u zlu, ti makar ne govori o tome. Pa će biti – kao da se nikad ništa nije ni desilo.

Koliko puta sam bio zapanjen nemuštom, neragumentovanom i primitivnom odbranaškom retorikom ljudi za koje bih se nekad mogao zakleti da su pametni i časni. Čak ni oni nisu nikad bili u stanju izreći najprostiju stvar. Recimo  : u Bijeljini su Bošnjaci bili žrtve, počinjeni su užasni zločini koji se ničim ne mogu opravdati, i treba da odgovaraju svi koji su u tome učestvovali. I tek kad na tome istrajemo, imaćemo pravo da govorimo o zločinima nad Srbima u drugim dijelovima BiH. Ne, to gotovo niko nije u stanju reći. A bez podrške naroda, bez podrške tih « nevinih civila», ne bi bila moguća ni velikosrpska ekspanzija, oni su je nosili, oni su je hranili i branili, oni i danas opravdavaju najstrašniju sintagmu u današnjem evropskom rječniku : etničko čišćenje. Drugo lice tog pojma jeste : fašizam. Danas srpski narod u ovom entitetu ide u budućnost noseći pred sobom zastavu tog fašizma. Kako će takva budućnost izgledati?

Aleksandar Solženjicin je pisao : « Mi smo dužni da javno osudimo svaku pomisao da jedni ljudi mogu drugima činiti nasilje. Prećutkujući porok, gušeći ga u našem tijelu da ne izađe napolje, mi ga sijemo, i on će u budućnosti od toga hiljadu puta češće izrasti. Time što porok ne kažnjavamo, pa čak ni zločince ne podvrgavamo moralnoj osudi, mi ne samo da štitimo njihovu ništavnu starost – mi pod nogama novih pokoljenja podrivamo i same temelje pravde. Eto zbog čega rastu ona « ravnodušna» – a ne zbog nedovoljno vaspitnog rada. Mladi se prožimaju idejom da se ovdje nitkovluk nikada ne kažnjava, već da je uvijek izvor blagostanja.

Kako će biti tijesno, kako strašno živjeti u takvoj zemlji!»

Komentari