Piše: Jusuf Trbić

 

Vijest da je konačno pokrenuta istraga protiv Tomislava Kovača, ratnog zamjenika ministra Karadžićeve policije, a zatim i ministra, obradovala je sve koji čekaju da pravda konačno bude zadovoljena. Ovaj uticajni ratni i poslijeratni Karadžićev sljedbenik živio je godinama mirno, kao biznismen, vlasnik poznate firme «Aleksandrija», čiji se kolači nalaze i na rafama naših prodavnica, a  nikome nije bilo jasno zašto se ne pokreće istraga o onome što je Kovač radio u ratu, a što i vrapci na granama znaju.

Proces protiv njega pokrenulo je pravosuđe Srbije, i to kao jedan od 15 prioritetnih slučajeva, od njih 60, u kojima je Tužilaštvo Srbije otvorilo istragu. Za sad se zna da je istragom obuhvaćena njegova uloga u genocidu u Srebrenici, za koji je, uz vojsku i političke strukture RS-a, odgovorna i policija, kojom je komandovao Kovač. U javnosti se pojavio dokument iz Haga ( pod brojem 02163049) koji pokazuje da je Kovač, dan prije pada Srebrenice, svojom naredbom poslao u Srebrenicu specijalnu policijsku jedinicu, formiranu posebno za tu namjenu. Nju su sačinjavali pripadnici policije MUP-a RS sa područja Bijeljine, Sarajeva i Zvornika, policajci nekadašnje Republike Srpske Krajine, i, što je posebno zanimljivo, pripadnici policije Srbije, kao i jedna policijska četa iz kampa za obuku na Jahorini. Za komandanta te jedinice Kovač je imenovao Ljubišu Borovčanina, tadašnjeg zamjenika komandanta specijalne brigade policije RS-a, koji je u Hagu osuđen na 17 godina robije. U naredbi piše da se Borovčanin  s jednicom mora javiti načelniku štaba korpusa generalu Radisavu Krstiću, koji je zbog genocida osuđen na 35 godina zatvora.

Uz to, Tužilaštvo posjeduje i naredbe Tomislava Kovača, kojima je on na zadatke upućivao zloglasne «Škorpione», specijalnu jediniciu MUP-a Srbije, kao i odred «Plavi kajman», na područje Konjević Polja.

Kovač je imao radno mjesto u Bijeljini, i Bijeljina ga pamti po najvećem zločinu u ovom gradu, svirepom ubistvu 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među kojima je bilo i sedmoro djece i osam žena. Pisao sam već o ovom zločinu, o kojem se sve zna. Direktni izvršioci su, uz pomoć «domaćih snaga», bili pripadnici specijalne policijske jedinice «Pahuljice», kojom su komandovali isključivo Mićo Stanišić, tadašnji ministar MUPa RS-a, i njegov zamjenik, Kovač. Stanišić je u Hagu oslobođen krivnje za ovaj zločin. Ostao je, dakle, Kovač. I ostali su domaći srpski patrioti, prije svega iz redova policije, koji su pokazali prstom na one koje treba pobiti, koji su sve organizovali, obezbjeđivali i zataškavali.

Poznato je da je ovaj slučaj dobio publicitet kad su neki pokušali da krivicu bace na bijeljinske četnike, pripadnike Šešeljeve  Srpske radikalne stranke, a ovi napisali posebno saopštenje i natjerali direktora Radija SIM Peru Simića da to saopštenje cijeli dan čita u svom programu. U saopštenju se navodi da je specijalna jedinica MUP-a Republike Srpske odvela 22 civila iz njihovih kuća i sve ih likvidirala, pa četnici traže da se o tome provede istraga i kazne počinioci i njihovi naredbodavci.

Naravno, to je naišlo na žestoku reakciju. Svoje saopštenje, i to tajno, poslao je Tomislav Kovač. U saopštenju, koje sam objavio u «Majstorima mraka», piše  (pravopisne i druge greške nisam ispravljao)  :

« Povodom saopštenja za javnost Srpske radikalne stranke za sjeveroistočnu Bosnu, objavljenog na Radio SIM 27.09. 1992.  u 14, 16, 17 i 18 sati, Ministarstvo za unutrašnje poslove Republike Srpske oglasilo se sljedećim saopštenjem :

  1. U noći između 24. i 25. septembra ove godine iz Bijeljine je nestao jedan broj lica muslimanske nacionalnosti. Za sada se ne raspolaže sa potpuno pouzdanim informacijama o broju nestalih i nastradalih, počiniocima i motivima, ali se ovaj događaj može dovesti u vezu sa masakrom Srba počinjenim istog dana u Milićima. Istraga je u toku.
  2. MUP Republike Srpske najenergičnije odbacuje optužbe Srpske radikalne stranke, da su to uradili pripadnici Specijalne jedinice koji su se tada nalazili na ratištima u Višegradu i MIlićima, gdje su spašavali srpsko stanovništvo od najezde ustaško-muslimanskih snaga.
  3. Ovakav nepromišljen čin jedne političke stranke nanio je veliku štetu Srpskoj državi i srpskoj politici. U teškom vremenu kada se vodi rat među narodima ovi i slični potezi više koriste neprijatelju nego srpskom narodu.

U Bijeljini 29.09.1992. godine – Pomoćnik ministra za unutrašnje   poslove

Tomo Kovač.»

Šta reći na ovo sramno, lažljivo saopštenje u kojem nema ni riječi o žrtvama, o ubijenoj djeci, jer ubijanje žena i djece nije grijeh, ali je grijeh da se to objavi. Vjerujem da je svojim saopštenjem Kovač jasno potvrdio ko je bio režiser ovog zločina. A četnici su tada opkolili bijeljinsku Kasarnu, u kojoj su se nalazili pripadnici «Pahuljica», tražeći da oni budu uhapšeni i da im se sudi. S Pala su došli helikopteri i pokupili ih, cijeli grad je prevrnut naopako, a Tomo Kovač, koji je stolovao u tom gradu, nije znao ni gdje mu se specijalna policija nalazi, ni šta radi! Nije znao šta se desilo s civilima, ali je znao da je to opravdana odmazda za izmišljeni pokolj Srba! I znao je da istina nanosi štetu srpskom narodu i njegovoj politici.

Tomo Kovač je godinama živio mirno, okićen priznanjima, službenim i crkvenim. Nije mu mogao niko ništa, pa se čak pojavio i kao svjedok Karadžićeve odbrane u Hagu, lažući sve u šesnaest. Oni koji žive u Bijeljini sjećaju se njegovog sestrića Jugoslava Erakovića Juce, koji je sa svojom bandom terorisao čitav grad, godinama, policija je protiv njega, Bojana Šljivića i ostalih pisala prijave, a sud puštao da zastare. Imali su zaštitu, Tomu Kovača. I tako je to trajalo sve dok nekome nije prekipjelo, pa je Eraković najzad osuđen na dugogodišnju kaznu zbog ubistva mladog bijeljinskog boksera Slobodana Ilića, u sred grada, pred stotinama prolaznika.

Tomo Kovač je godinama izbjegavao pravdu, kao i stotine njegovih kolega po zločinu. Zašto je to tako, zašto u Bijeljini nikome nije suđeno, čak ni u slučajevima o kojima se sve zna? Nešto o tome govori i pismo koje je svojevremeno Duško Tomić poslao glavnom tužiocu Haškog tribunala Seržu Bramercu. U tom pismu Tomić upozorava  da se jedan broj osoba koje su učestvovale u ratnim dešavanjima nalazi na visokim sudsko-tužilačkim funkcijama u BiH i Republici Srbiji. Pa navodi Slavka Savića, nekadašnjeg člana Kriznog štaba Zvornika, koji se nalazi na mjestu specijalnog tužioca u Tužilaštvu RS, Milivoja Mijića, ratnog  načelnika policije u Zvorniku, koji je predsjednik Suda u Šapcu, a Marko Zekić bivši komandant jednog bataljona zvorničke brigade danas je, kako kaže Tomić, tužilac u Okružnom tužilaštvu Bijeljina. I ističe da je posebno interesantna uloga Biljane Simeunović, tužiteljice Tužilaštva BiH, koja je postala članica Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, a koja je u ratnoj Bijeljini bila istražna sutkinja i prikrivala zločine, čak i one nad djecom.

Njima, svakako, treba dodati i ime glavnog tužioca u bijeljinskom Tužilaštvu, Novaka Kovačevića, čiju smo ratnu ulogu već pominjali.

Pored takvih tužilaca i sudija mnogi zločinci mogu i dalje mirno spavati. Srećom, među njima više nije Tomislav Kovač.