Piše: Jusuf Trbić

Istorijski podaci o bijeljinskom kraju u ranom srednjem vijeku veoma su oskudni. Ipak, istoričari smatraju da je ovaj kraj bio u to doba, važno komunikacijsko čvorište, o čemu govore arheološki nalazi na prostoru Bosanske Rače, zatim  na prostoru sela Dvorova  (naselja Gojsovac i Brodić, kao i na području Batkovića i Ostojićeva, a isto tako i podaci o postojanju dva katolička samostana. Stećci nađeni na nekoliko lokaliteta potvrđuju da je u ovom dijelu Bosne bio snažan centar djelovanja Crkve bosanske, odakle se širio uticaj bosanske srednjovjekovne države na Slavoniju, Mačvu i Srem. Značajna je bila i blizina tadašnjeg velikog gradskog centra Sirmijuma ( Sremska Mitrovica) do kojeg su vodili važni putni pravci. Snažan bosanski uticaj pokazuje i veliki broj stećaka – bosanskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika –na desnoj obali Drine, sačuvanih do danas, mada se zna da je ugarska vlast, koja se ovdje učvrstila tokom 15. vijeka, uništavala stećke kao ostatke jeresi.

Zna se pouzdano da je ovaj kraj pripadao bosanskoj srednjovjekovnoj državi, što potvrđuje i vizantijski istoričar Ivan Kinam, a pogotovo bosanski ban Stjepan II, koji u svojoj povelji kaže da vlada “ od Save do mora i od Drine do Cetine.”  Kako konstatuje dr Edin Mutapčić u tekstu “Bijeljina i okolina u srednjem vijeku  (zbornik “Semberija kroz vijekove”), ovaj kraj je pripadao “zemlji” Usori, to jest srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Pop Dukljanin u svom poznatom “Ljetopisu” pominje bitku kod “Belline”, u kojoj je slavenski kralj Tihomil pobijedio Mađare. Međutim, nije sigurno da je navedena Bellina isto što i Bijeljina, jer je u to doba postojalo naselje s takvom imenom u Mačvi, u blizini Šapca (Gornje i Dolnje Beljino) u jednoj većoj administrativnoj jedinici, kojoj je pripadao i semberski kraj. Taj se naziv, nakon slabljenja uticaja bosanske države na područja s druge strane Drine, prenio na novu župu, a zatim i na samo naselje u središtu Semberije..  U ranije pominjanom dokumentu iz Dubrovačkog arhiva iz 1446. godine kaže se da je dubrovački trgovac Bogiša Bogumilović opljačkan “in Bielina”, što je prvo poznato pominjanje Bijeljine.

Istoričari smatraju da je u ranom srednjem vijeku bijeljinski kraj bio zasebna župa, sa sjedištem u utvrđenom gradu Teočaku, a tim područjem prolazio je važan put koji je kroz Podrinje vodio ka Mitrovici i Iloku. Župa je pripadala Mačvanskoj kustodiji i u njoj su, prema raspoloživim podacima, postojala dva samostana. Prvi je bio franjevački samostan Biblina ( na prostoru današnje Bijeljine), a drugi Santa Maria in Campo, za koji se pretpostavljalo da se nalazio na prostoru Ruhotine ili na samoj periferiji župe Koraj Ako je tačna pretpostavka da su Bijeljina i Teočak činili jednu cjelinu – župu, onda tome treba pridodati i samostan De Lab( u Ugljeviku) i katoličku crkvu u Teočaku, koju su Turci kasnije pretvorili u džamiju. Ali, kako navodi Edin Mutapčić, u poznom srednjem vijeku ova župa se cijepa na dva dijela, na zasebne župe Bijeljine i Teočaka, koje je turska administracija preuzela kao nahije.

Franjevački samostan Biblina prvi pominje fra Bartol Pizanski 1378. godine u popisu kustodija bosanske vikarije. Pizanski je nabrojao osam samostana u usorskoj župi, među njima i ove koje smo pomenuli. Međutim, manastir Biblina nestao je prije dolaska Turaka, jer ga turska vlast ne pominje u svojim defterima. Moguće je da je stradao prilikom upada akindžija. U kasnijem popisu istih kustodija iz 1514. godine pominje se samo samostan Santa Maria in Campo  (S. Mariae Campaniae), a  njega pominju i turski defteri iz 1533. i 1548. godine, ali u korajskoj nahiji. Taj se manastir nalazio u sastavu timara izvjesnog Murata, hatiba i imama u tvrđavi Srebrenik. U defteru se kaže : “ Mezra crkve Sv Marije u blizini sela Bilog Potoka u Korajskoj nahiji. To su zemljišta kojima raspolažu ne samo stanovnici sela Bilog Potoka, nego i redovnici. Umjesto ušura od žitarica, plaćaju 120 akči.” Danas ne postoji selo Bili Potok, ali postoji potok Bila ili Bijela Rijeka, na istočnoj strani Koraja, u čijoj se blizini nalazio samostan.

Nikad nije tačno utvrđeno gdje se nalazio samostan Biblina. Neki smatraju da se nalazio na području sela Popovi, jer na to ukazuje turski naziv sela : Zvonaš selište ( selište je mezra, ili posjed, dio feuda). Moguće je da je selo dobilo to ime jer su u njemu nekada stolovali popovi ( u samostanu). Zna se da se samostan De Lab nalazio na prostoru Ugljevika, jer se selo Ugljevik u to doba zvalo Dolina Laba (Labderesi).

Bijeljina je, inače, 1464. godine ušla u sastav Srebreničke banovine, pod vlašću Ugarske ( druga je bila Jajačka banovina), u čijem je sastavu bila do pada ove teritorije pod tursku vlast nešto prije 1520. godine.  U to doba, na početku turskih osvajanja, u sjeveroistočnoj Bosni je bilo 12 katoličkih samostana. Polovina od njih je srušena, a ostali su se održali sve do Bečkog rata. Sultan Mehmed Fatih, nakon osvajanja Bosne, izdao je ahdnamu, kojom je garantovao status katolika, ali oni su se ipak iseljavali i napuštali ili prodavali imovinu. Samostani koji nisu srušeni uglavnom su dobili drugu namjenu.

Područje Bijeljine je, nakon dolaska Turaka, ušlo u sastav Zvorničkog sandžaka, ali, u najstarijem poznatom popisu tog sandžaka 1519. ne pominje se ime Bijeljina. Međutim, već u sljedećem, širem popisu spominje se nahija Bijeljina, i to kao has zvorničkog sandžakbega. U toj nahiji zabilježena su samo četiri sela : Mirkovac, Čukovići, Grm Selište i Četvrtkovište. Zvornički sandžak je imao 31. nahiju, od kojih se 21. nalazila na bosanskoj strani ( na lijevoj obali Drine),  među njima i Gradačac ( Nenavište), Smoluća, Srebrenik, Koraj, Gornja i Donja Tuzla, Bijeljina, Zvornik, Srebrenica …Ovaj prostor dobija na značaju kad je postao granično područje, nakon turskog poraza kod Beča 1699. godine, kad je uspostavljena granica na Savi. Čitav kraj se razvija, ali, istovremeno postaje i polazna tačka ili odbrambeni bedem, u skladu s prilikama, u svim vojnim sukobima s evropskim silama, posebno Austro-Ugarskom.

A ratni sukobi i stalni nemir na ovom  graničnom području donijeli su selidbe stanovništva i stradanja materijalnih dobara, o kojima svjedoče samo oskudni istorijski izvori. Takav slučaj je i sa samostanima na bijeljinskom području, koji su dio daleke, burne i zauvijek izgubljene prošlosti. O njoj svjedoče još samo rijetki zapisi i sjećanja koja treba sačuvati. Jer, narodi koji izgube prošlost  neće imati ni budućnosti.

Komentari