Piše: Jusuf Trbić

          Ljudi i narodi koji ne pamte sebe nestaju u mračnim dubinama istorije. Oni koji ne ostave trag u vremenu uzalud su živjeli, jer su sebe poklonili praznini. Civilizacija počiva na pamćenju i promjenama, a vrijedni pojedinci, kao komete, svijetle u mraku prolaznosti i sjećanje na njih obasjava mrak prolaznosti. Već na prvi pogled lako je razlikovati kulturne narode i države od onih drugih. Narodi koji drže do sebe  čuvaju ljubomorno svaki, pa i najmanji trag svoje prošlosti i sjećanja na velike ljude, koji su učinili da i njihova epoha bude veća nego što jeste, a s njom i sva pokoljenja pod tim komadom neba. A mi ovdje, na Balkanu, kao da vječito bježimo od velikog svijeta, pa neprekidno zaboravljamo i ono što se nikako nije smjelo zaboraviti. I malo koga je briga zbog toga.

Sakupljajući građu za ovu knjigu uvjerio sam se da kod nas nigdje nema sistematizovane istorijske građe, nema arhiva ni institucionalnog njegovanja kulture sjećanja, osim malobrojnih pojedinaca koji, uglavnom na svoju ruku i o svom trošku, pokušavaju otrgnuti od zaborava makar komadiće prošlosti i kolektivne memorije. Mnogo puta bio sam zapanjen gledajući opšu ravnodušnost zbog ubijanja naše istorije. Ruše se stare kuće izuzetne arhitektonske i istorijske vrijednosti, a da se niko ne počeše po glavi, zaboravljaju se najznačajniji ljudi, kojima bi se ponosili i Pariz, i London, i Rim, i mnogi slavni gradovi, ali, Bijeljini, eto, nije stalo do toga.  Sreo sam malo onih koji su uopšte znali za imena velikana kakvi su bili Ali- paša Fidahić, šejh Sejfija, Mula Alija Sadiković, Haim Pinto, Salih Alić, Nikola Mačkić, Đedo Kecmanović, Rodoljub Čolaković, da pomenem samo one najpoznatije. Namjerno se zaboravljaju heroji antifašizma i svi koji se ne uklapaju u savremene etno-konfesionalne matrice. U Bosni je zavladalo doba ravnodušnosti i opšte površnosti, i zato smo mi daleko od svijeta. I sve dalje.

Mnogi su prepričavali jedan istiniti događaj iz Drugog svjetskog rata. Kad su napadi Hitlerove Njemačke na Veliku Britaniju dostigli vrhunac, jedan je ministar na sjednici britanske Vlade predložio da se privremeno, dok traje rat, pare koje se izdvajaju za kulturu usmjere za ratne potrebe. “A šta ćemo onda da branimo”, upitao je Vinston Čerčil, predsjednik Vlade. Niko više taj prijedlog nije pomenuo.

Sudbina velikog pjesnika iz Janje, Mustafe Dželil Sadikovića (1894-1977.) prava je ilustracija ovoga o čemu sam govorio. Bio je stariji sin čuvenog Mula Alije Sadikovića, pjesnik i pisac, član ugledne porodice koja je dala više istaknutih alima. Njegov mlađi brat Alija A. Sadiković (1915-1992.), bio je imam i muallim u Janji, a kasnije i u drugim mjestima, hapšen je i osuđivan kao saradnik Mladih muslimana, pisac i saradnik brojnih časopisa, bibliofil, istraživač i čuvar kulturne baštine, posebno svog kraja. Zvali su ga Ali-efendija.

Mustafa Sadiković, koji je najčešće koristio pjesnčki pseudonim Dželil, štampao je prvu zbirku pjesama ovoga kraja i ostavio neizbrisivi trag u poeziji, posebno u sevdalinkama. Otac mu je, kako smo rekli, bio čuveni prosvjetitelj, poliglota, pedagogog, naučnik, pisac i istaknuti pjesnik alhamijado književnosti Mula Alija Sadiković, a majka Derviša Sadiković, rođena Skokić. Završio je šerijatsku sudačku školu u Sarajevu 1922. godine, radio je u Brčkom, Bijeljini, Foči, Travniku i Zvorniku, gdje je i umro 15. maja 1977. godine. Pokopan je na mezarju Kula, u blizini turbeta Hasana Kaimije. O tome koliko Bošnjaci vode računa o svojim pjesnicima, govori i jedan pomalo bizaran detalj, koji je u svom radu o ovom pjesniku ( zbornik “ Semberija kroz vijekove”) iznio Kemal Bašić. Naime, iako je Mustafa Dželil Sadiković napisao više radova, od toga je većina pjesama, od kojih su neke zauvijek ostale zapamćene kao dio kulturnog blaga ove države, o njemu za života niko nije napisao ozbiljniji rad. Prvi takav zapis pojavio se – kao nekrolog, kad je Mustafa umro.

On je objavio dosta pjesama i članaka u više časopisa ( Hikjmet, Novi behar, Gajret itd) a postao je poznat po svojoj jedinoj ( objavljenoj) zbirci pjesama “Sevdah i suze”, štampanoj u Bijeljini, u Štampariji S. Gerbs 1931. godine. Zbirka sadrži 40 pjesama, i mnoge od njih postale su, tokom vremena, dio narodnog kulturnog blaga, kao vanvremenske sevdalinke. U našu  Antologiju poezije bošnjačkih pjesnika Semberije pod naslovom “Semberija u stihu i srcu” ( 2009- godine) uvrstio sam dvije najpoznatije pjesme Mustafe Dželil Sadikovića, za koje mnogi i danas vjeruju da su narodne pjesme. Prva je “Nekad cvale b*jele ruže” :

 

 Nekad cvale b*jele ruže

 U mom đulistanu,

 A sad gledam mjesto ruža

 Suhu, golu granu.

 

Gledam nebom sjajne zv*jezde

Kako divno sjaju

Pa ih molim da mi kažu

Šta o dragom znaju

 

Kazaše mi sjajne zv*jezde :

Dragi doći neće,

Pa proljevam gorke suze

I zaljevam cv*jeće.

 

   

 Druga pjesma koju sam uvrstio u pomenutu knjigu vezana je za Bijeljinu, i jedna je od najpoznatijih sevdalinki.

 

ŠTA BI BILO S ĐUZEL- ĐULA

 

Šta bi bilo s đuzel-đula

Da mu nije biser rose?

Šta Nurkino altun čelo

Da joj nije kesten kose?

 

Šta Vilkine crne oči

Da im nije alem sjaja?

Šta bi bila ljubav prava

Da joj nije uzdisaja?

 

Šta bi bilo sa pjesnika

Kome Allah sve oduze

Da mu uz bol nije dao

Još i ove pelen suze?

 

            Inače, Nurka, koja se pominje u prvoj strofi, bila je kćerka Hasan-bega Pašića iz Bijeljine, a Vilka je bila Ulvija- Vilka, kćerka Haki-bega Pašića.

Pjesnički rad Mustafe Dželil Sadikovića nastavio je njegov sin Abdul-Dželil. Tako je janjarska porodica Sadiković ostavila neizbrisivi trag u istoriji i kulturi ovoga kraja, bar za one koji još žele da se sjećaju.

Komentari