Piše: Jusuf Trbić

Kako Bijeljina izgleda danas?

Ako se gleda očima brojnih pridošlica iz okolnih sela i brdsko-planinskih dijelova Bosne, to je grad pun visokih zgrada, sa svjetlima, ulicama, automobilima, sa sve većom gužvom u centru i sve manjim brojem karakterističnih dijelova i autentičnih detalja. Grad po njihovoj mjeri. Ako se Bijeljina poredi sa gradovima slične veličine iz cijele Evrope, ili sa onim što je bila nekad, slika je mnogo tamnija. Jer, ovdje je uništena prošlost, porušene su sve stare građevine i simboli grada, a i ono malo što je ostalo prepušteno je zubu vremena i nezasitim građevinskim preduzetnicima. U drugim gradovima vlast planira razvoj, pa odredi pojedine dijelove za kulturne, poslovne ili rekreativne namjene, za parkove, šetališta, zone odmora i razonode, i u skladu s tim se zida. U Bijeljini, gradu usred široke ravnice, primitivcima na vlasti odavno je zasmetao duh grada i njegova istorija, pa su odlučili da ruše staro i grade novo. A pri tome ne znaju ni za šta drugo osim stambenih zgrada i malih poslovnih prostora. Umjesto da šire grad prema Obriježi, oni su dozvolili haotičnu gradnju u kojoj odavno nema više nikakvog reda i pravila. Tako je Bijeljina postala bezlični grad, pun visokih zgrada, malih lokala i uskih ulica, bez nekadašnjih travnjaka i drvoreda, bez parkinga i dječijih igrališta, grad bez lika i bez prošlosti, u kojem ruši i zida kako ko hoće, samo ako ima dovoljno para.

I dok drugi ljubomorno čuvaju i najmanje tragove prošlosti, u Bijeljini se nemilice ruše sve stare kuće i uništava vrijedno arhitektonsko naslijeđe. U toku je uništavanje graditeljske cjeline u nekadašnjoj Titovoj ( danas Karađorđevoj ulici), u kojoj su očuvane samo tri vrijedne  zgrade : banka, nekadašnja školska zgrada i Muzej Semberije. Ova posljednja je jedina ostala iz turskog perioda, a i to se čudom dogodilo, jer je i ona, kao i sve drugo, bila predviđena za rušenje. Na kraju je, zbog nedostatka drugog prostora, ustupljena novoformiranom Muzeju Semberije, što se ne bi dogodilo bez intervencije tada uticajnog Rodoljuba Čolakovića.

Ta je zgrada podignuta 1876. godine za potrebe turske sreske administracije, a nazvana je Konakom,  jer su tu odsjedali turski velikaši prilikom posjete Bijeljini. Rađena je u neomavarskom stilu, a projektovali su je italijanski arhitekti. U vrijeme Austro-Ugarske tu je bila uprava Kotarske oblasti ( kotari su uvedeni umjesto nahija), a već tada je ispred zgrade postavljen kiosk, koji postoji i danas. To je, zapravo, bio postament ograđen stubovima, a između njih je bila statua austrougarskog vojnika, dok su u udubljenjima na ovalnom zidu iza stubova bili istaknuti spiskovi poginulih vojnika K. und K. monarhije.  Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije tu je bilo Sresko poglavarstvo, a od 1945. godine Sreski narodni odbor, koji se kasnije preselio u zgradu na uglu Titove i današnje Atinske ulice, preko puta Muzičke škole. Sreski načelnik je imao kancelariju u sobi s balkonom, koji postoji i danas.

224

      U toku Drugog svjetskog rata u zgradi nekadašnjeg Konaka bilo je Sresko načelstvo, a  u dvorištu zatvor, sa niskom drvenom ogradom  i dvorištem u kojem je bila i manja kuća – stan za ključara zatvora. Zapamćen je po zlu tadašnji kotarski predstojnik, ustaša Ivan Tolj, koji je mnoge Bijeljince, Jevreje, Srbe, komuniste, napredne đake i obične građane, poslao u logor ili direktno u smrt.

Nakon oslobođenja u zgradu Konaka smješten je Sreski sud ( srez su činile opštine Bijeljina i Ugljevik),  a kad je sud, u novembru 1965. godine prešao u novu, veliku zgradu na trgu,  zgrada je ustupljena školi. Naime, u susjednoj zgradi, u kojoj je nekada bila Prva narodna osnovna škola ( podignuta 1885. godine), bila je smještena Osnovna škola “Fadil Jahić Španac”, ali ona nije imala dovoljno prostora. Kad je dobila zgradu Konaka, upisano je još deset odjeljenja najmlađih đaka, stari zatvor je srušen, a u dvorištu je napravljeno igralište za mali fudbal. Nešto kasnije je napravljeno i košarkaško igralište, i to je godinama bio pravi rasadnik košarkaških talenata. Škola je početkom školske 1977/78. godine dobila novu zgradu i odselila se.

Nešto prije toga, na inicijativu Dikice Čolakovića, profesora Učiteljske škole, i grupe entuzijasta,  osnovana je nova ustanova, kao začetak budućeg gradskog muzeja. Zvala se  “Samostalna muzejska zbirka u Bijeljini” i imala je zadatak da počne sakupljanje arheološke i istorijske građe, jer nečeg takvog u Bijeljini nikad nije bilo. Nova ustanova formirana je odlukom Skupštine opštine 28. oktobra 1970. godine, a registrovana u Okružnom sudu u Tuzli  nakon godinu dana – 25. oktobra 1971-ve. Za upravnika je tek 1. septembra naredne 1972. godine imenovan Dikica Čolaković, koji je dugo bio i jedini zaposleni. Muzejska zbirka je imala skromne prostorije najprije u krugu RMK “Zenica”, pa u upravnoj zgradi Medicinskog centra kod parka, i na kraju u staraj, trošnoj kući u današnjoj Ulici Dositeja Obradovića, preko puta Jugoplastike, na mjestu današnjeg petog solitera. Kad je ispražnjena zgrada nekadašnjeg Konaka, bilo je prijedloga da se sruši, ali je, na sreću, to izbjegnuto. Ali, opet nije moglo proći bez hira novih urbanista, pa je u toku renoviranja zgrada dosta promijenjena u odnosu na njen originalni izgled. Ali, bolje i to nego da je nema.

Tako je u zgradi Konaka (24. septembra 1978.) otvoren Muzej Semberije, koji je odigrao neprocjenjivu ulogu u čuvanju prošlosti ovoga kraja. U njegovom sastavu bili su i Kuća lista Oslobođenje u Trnovi, Spomen-zadužbina Rodoljuba Čolakvića “Crvena Pravda”, spomen-soba Fadila Jahića Španca i ostaci nekadašnjeg voza Ćire. Treba li reći da je od svega toga danas malo ostalo. Kuća “Crvene pravde” u toku rata je ustupljena četnicima, a danas je tu sjedište boračke organizacije, one iste koja je sprovodila etničko čišćenje i genocid. Da je to vidio veliki Semberac Rodoljub Čolaković, umro bi još jednom, na licu mjesta. Danas se u sastavu Muzeja završava spomen- soba srpskim borcima, i biće to još jedan spomenik fašizmu, zločinu i beščaćšu.

Ali, na to smo valjda navikli.

Komentari