Piše: Jusuf Trbić

Oni kojima su danas glavna zanimacija internet i kafići, teško mogu shvatiti šta je sport nekada bio. Sve se radilo amaterski, bez ikakve lične koristi, a mladi ljudi su masovno išli na sportska igrališta da se okušaju u raznim sportovima, publika je dolazila da ih gleda, takmičenja su bila stvar prestiža i ponosa. Sve su nosili zaljubljenici u sport, a njih nikad nije nedostajalo.

Tako se i u Bijeljini, zahvaljujući najviše dr Mladenu Popoviću, pojavila i odbojka, i to znatno prije nego što je formiran odbojkaški klub. Njegov otac dr Vojko Popović, koji je medicinu svojevremeno završio u Pragu,  bio je čaršijski čovjek, jedan od najomiljenjih ljudi  svoga doba u Semberiji. Mladen je otišao na studije u Beograd, i vrlo brzo zaigrao za Odbojkaški klub Željezničar iz Beograda, koji je tada bio u vrhu tog sporta u državi, uz Partizan, Crvenu Zvezdu i zagrebačku Mladost. Brzo je postao i studentski reprezentativac Jugoslavije, pa reprezentativac Beograda. Zahvaljujući odbojci obišao je cijeli svijet, ali se u svoju Bijeljinu uvijek vraćao.

U to vrijeme napravljeno je i prvo odbojkaško igralište u Bijeljini, u Gradskom parku, na mjestu današnjeg dječijeg zabavnog parka. Tu je prvi put počela da se prebacuje lopta preko mreže. Ubrzo je napravljeno još jedno igralište, iza leđa Doma JNA, a igralo se i u dvorištu tadašnje Stanice milicije, preko puta Fiskulturnog doma, pa u dvorištu Gimnazije, a zatim i Učiteljske škole. Ozbiljne utakmice igrale su se na studentskim takmičenjima, a popularizaciji odbojke doprinijela je i vojska.

U jednom intervjuu Mladen Popović se sjeća : “ U bijeljinskoj kasarni odbojka se igrala daleko prije osnivanja prvog kluba. Bio je odličan igrač neki Radulović, pa Lešnik iz Maribora, a kasnije će se kao odbojkaš afirmisati Vojo Babić, pa nešto mlađe starješine Sabo, Lukić i Mićić.

Kada sam diplomirao na Stomatološkom fakultetu u Beogradu, vratio sam se u rodni grad. Bilo je to 1965. godine. U Društvu za tjelesno vaspitanje “Partizan” počela je da radi odbojkaška sekcija. Među igračima su bili, između ostalih, Veljo Antić i Vojo Babić. Bilo je to već organizovano igranje. Gostovali smo u Loznici, Vinkovcima, Sremskoj Mitrovici…Imali smo lijepe rezultate, inrteresovanje za odbojku je raslo, ali nije bilo uslova da se osnuje klub. Zato sam pristupio “Spačvi” iz Vinkovaca, gdje sam igao tri sezone.”

Nakon toga Mladen Popović je igrao u Graničaru iz Jamene, koji se tada takmičio u Prvoj ligi Vojvodine.

“ A onda smo osnovali klub u Bijeljini. Bila su to vremena i uslovi koji se nikako ne bi mogli porediti sa ovim današnjim. Promjenom pravila odbojka je dobila na brzini i atraktivnosti. Uvođenjem libera dobilo se na igri u polju, servis je danas doveden do savršenstva. Utakmica traje kraće, i sve to daje nov kvalitet i draž ovom sportu koji su dugo neki smatrali rekreativnim. Posebno je velika stvar bila kad je odbojka ušla u sportske sale. A na Olimpijadi u Minhenu odbojka je napravila krupan korak. Bila je to nova velika afirmacija, i danas je to sport  koji puni sportske dvorane.”

Godinama su sport u Bijeljini nosili učenici i profesori srednjih škola. U razvoju odbojke najviše je dala Poljoprivredna škola, u kojoj su učenici, u okviru slobodnih aktivnosti, imali deset sekcija. Najuspješnija od njih je bila – odbojkaška. Zabilježeno je da je 1986. godine ekipa od 15 igrača trenirala pet puta nedeljno u školskoj sali, a šestorica njih su bili prvotimci Radnika. U to vrijeme Poljoprivredna škola nije imala dostojnog rivala u odbojci u cijeloj regiji. To je nagrađeno 1987. godine, kad su dobili Majsku nagradu, najveće opštinsko priznanje za rad. Treba zabilježiti i podatak da odbojkaška ekipa Poljoprivredne škole od 1986. do 1989. godine nije imala ni jedan poraz na opštinskim takmičenjima. Iz njihovih redova ponikli su i poznati igrači Joso Oršolić, Mladen i Marko Jazvić ( kasnije postao trener Mladosti iz Zagreba i selektor hrvatske reprezentacije), pa Zlatko Antić, Vjekoslav Jurić, Ilija Samardžić, Slavko Matanović, Nedžad Halilović, Stevo Stević i Risto Stojšić. A glavnu ulogu u razvoju odbojke u ovoj školi imao je profesor Miodrag Maričić.

ZOK RADNIK 2016.

ZOK RADNIK 2016.

………………………………

     Slavi bijeljinske odbojke odlučujući pečat su dale odbojkašice. I, ako je muška ekipa bila prvoligaška čak i u nekadašnjoj Jugoslaviji, što je, samo po sebi, bilo veliki uspjeh, ženska ekipa  Radnika je sve to nadmašila. Mnoge bijeljinske odbojkašice su obukle reprezentativni dres i postale internacionalne zvijezde ovoga sporta.

Ženska ekipa Odbojkaškog kluba Radnik formirana je 1995. godine, a njen razvojni put praćen je uspjesima od samog početka. Od spajanja dva entitetska sportska saveza 2003. godine bijeljinske odbojkašice su bile neprekidno u Premier ligi BiH, jednom su bile pobjednice Kupa RS i tri puta finalisti Kupa BiH ( 2005, 2011. i 2012. godine). U mlađim kategorijama tri puta su bile juniorske i dva puta kadetske prvakinje RS i BiH. U 2015. godini postale su i regionalni prvaci, sa šest pobjeda iz šest utakmica.

Ženski odbojkaški klub Radnik niže uspjehe zahvaljujući vrhunskoj organizaciji, ali i izuzetno dobrom radu njihove škole košarke. Ta je škola do sad dala deset reprezentativki BiH u seniorskoj konkurenciji, i još sedam u mlađim kategorijama, što nije uspjelo ni jednom drugom sportskom kolektivu iz ovih krajeva.

Kad je klub formiran 1995. godine, bio je to logičan izraz razvoja ovog sporta. Glavne igračice su tada bile Živka Ilić i Nataša Simić, a ubrzo su došle i druge : Slađana Erić, koja je napravila impresivnu internacionalnu karijeru, pa Jelena Inić, Dragana Bartula ( proglašena najboljom u RS), Ivana Babić, Sonja Mićić, Dubravka Stojanović, Maja Savić, Olivera Peričević, Milica Hrnjez, Suzana Sekulović, Bojana Zorić, Mladenka Bobar, Jovana Đokić. Sve su one bile članice državne reprezentacije BiH. Od mlađih tu su : Verica Simić, koja je bila sportista godine u Bijeljini, a 2015. godine je, kao igračica ekipe Jedinstvo-Bimal, proglašena za najbolju u RS-u, Vesna Stevanović i Jelena Kovačević, juniorska reprezentativka BiH. Mnoge od bijeljinskih odbojkašica otišle su da igraju u inostranstvu, širom Evrope, i to je takođe svojevrsno priznanje bijeljinskom sportu.

Uz dobar rad cijelog kluba, najviše priznanja za uspjeh ženske odbojke pripada ipak dugogodišnjem treneru i jednom od najboljih igrača u istoriji bijeljinske odbojke – Miroslavu Mićiću.

Komentari