Piše: Jusuf Trbić
Vrijeme u Bosni kao da je stalo. Dejtonski sporazum je obezbijedio primirje, koje, kako-tako, traje već više od dvije decenije, ali rat nije stao. Štaviše, vratio se i nikad završeni Drugi svjetski rat, četnici i ustaše ponovo jašu, samo što fale Nijemci, njih niko i ne spominje. Nema ni partizana, a lijepo bi bilo da se pojave, možda bi to donijelo konačni mir ovom napaćenom komadu globusa. Istina, ne puca se, ali stari planovi podjele Bosne i dalje su na stolu, a oko stola isti oni, samo su navukli nova lica. Nekadašnji posao Cvetkovića i Mačeka, pa Draže i Pavelića privremeno su bili preuzeli Milošević i Tuđman, pa Karadžić i Boban, a danas se oni odazivaju na ime Milorad Dodik i Dragan Čović. Nikako čovjek da pohvata konce, više se ne zna ko je ko u ovom opštem haosu.
Ponovo se igra i stara predstava za svijet. Nekad su četnici i ustaše tvrdili da su smrtni neprijatelji, ubijali su jedni Srbe, drugi Hrvate, najčešće bespomoćne civile, a u tajnosti su tako dobro sarađivali, da ni njihovi najvatreniji navijači ne mogu navesti ni jednu jedinu njihovu međusobnu bitku. Ali zato ne manjka dokaza o neobičnoj slozi dva zločinačka pokreta. Običan narod niko nije računao ni tad, kao što ga ne računa ni danas. Milošević i Tuđman su zvanično bili na dvije strane fronta, ali su se nebrojeno puta sastajali, dogovarali se i poštovali dogovoreno, kao dva najbolja prijatelja, i čitav rat se odvijao prema njihovom sporazumu. U tome i dalje ničega novog nema : Beograd i Zagreb izgidoše od međusobnih optužbi i prepucavanja, rekao bi čovjek da mira među njima nikad neće biti, a njihove ekpoziture u Bosni ne da sarađuju, već rade bratski složno, kao da su jedno! Čović je postao nezamjenljivi srpski igrač i adut Vučićevog režima, Dodik je nedodirljivi kapiten zagrebačke reprezentacije u BiH, ni o jednom, ni o drugom ni jednu jedinu ružnu riječ nećete čuti od zagrebačkih i beogradskih velikaša. I rade li, rade.
A partizana i dalje nema.
Ovih dana se čak i poslovično uzdržana Katolička crkva oglasila da osudi politiku Dragana Čovića i HDZ-a i njihoveplanove o podjeli zemlje i stvaranju trećeg entiteta. “ Politika Herceg-Bosne nastoji žive Hrvate pokopati izvan njenog prostora”, uzvikuje kardinal Vinko Puljić. Ali ga ne čuju hrvatski političari, ni oni u Bosni, ni oni u Hrvatskoj. Štaviše, niko se i ne obazire na uporne apele biskupa banjalučkog Franje Komarice, koji ukazuje na očajan položaj preostalih Hrvata u RS-u. A njih je u čitavom tom entitetu ostalo manje nego u Sarajevu, na koje Čović i njegovi pajtaši pokazuju prstom. Njima to ništa ne smeta, oni su, slijedeći Tuđmanovu politiku, Posavinu davno poklonili Srbima, s srednju Bosnu halalili, da bi hrvatskim izbjeglicama napunili prazne hercegovačke prostore. I zato se svim silama bore za Mostar i Stolac, a nikada ne pominju Dervetnu, Bosanski Šamac, Odžak, pa čak ni Travnik ili Busovaču, jer njih to ne interesuje. Njihovi planovi o trećem entitetu ne diraju u RS, pa složna braća, ruku pod ruku, idu u susret svojim dugo sanjanim ličnim feudima, u kojima će sve blistati od etničke čistoće. Činjenica da upravo odatle najviše mladih odlazi u svijet, trbuhom za kruhom, njih ne zanima. Lakše će vladati bez mladih i pametnih.
Posljednji njihov zajednički poduhvat bio je nedavni zahtjev da se donese novi zakon o Ustavnom sudu BiH, kojim bi se iz tog suda uklonili stranci. Činjenica da je takav Ustavni sud utvrđen Dejtonskim sporazumom i Ustavom BiH, i da je to, praktično, u ovom trenutku nemoguće promijeniti, njih ne uznemirava. Pa, zašto onda to rade?
Prvi razlog je, svakako, otvaranje nove etape puta BiH u Evropsku uniju. Ako se to, dosad sporo putovanje, ubrza, obojica, i Dodik i Čović, mogu početi da pakuju stvari i šiju sebi odijela na pruge. Zato je izazivanje političke krize jedini način da sve to miniraju, pa dokle traje – traje. Uz to, ekonomska kriza, pogotovo u manjem entitetu, dostigla je takve razmjere, da je hitno moraju prekriti provjerenom maglom borbe za nacionalme interese. Politički analitičarAdis Arapović kaže da će na kraju ove 2016. godine zaduženje RS-a probiti crveni plafon od 6o posto bruto društvenog proizvoda, i nastaviće rapidno da raste u idućoj godini. “Finansijski kolaps RS-a, bez MMF-ove tranše koja neće uskoro stići i bez mogućnosti unutrašnjeg zaduživanja, jer banke klize ka izolacionizmu, bit će moguće usporiti samo rapidnim rezovima na rashodovnoj strani budžeta, tj. dramatičnim kresanjem plata, socijalnih davanja i budžetskih transfera poljoprivredi, javnim preduzećima, penzionim i zdravstvenim fondovima itd. Ove mjere nužno proizvode revolt i socijalno nezadovoljstvo koje raste paralelno s vještačkom političkom krizom na nivou BiH. Vlasti RS-a time ustvari ciljaju na upravljanje suprotstavljenim rizicima, gdje će podizanjem političkih tenzija, ustvari dirigirano upravljati finansijsko-socijalnom krizom u entitetu držeći istu pod kontrolom podizanjem presije političke krize, pa bi socijalni bunt trebao biti preduprijeđen formiranjem ultimativne političke krize i najveće prijetnje po opstanak RS, što režim svakako može indoktrinirati naglašavajući prijetnju od OHR-a, terorista, NATO-a, itd. Ovo će biti politički ultimatum i stranim akterima da se po svaku cijenu omogući finansiranje izvana, jer u suprotnom proces teče ka neupitnom socijalnom, a potom i etničkom konfliktu!”
Nije mnogo bolje stanje ni u Federaciji. Dakle, ponovo ucjene : ako nam ne date pare, biće svašta! Na to smo već navikli. Gledaćemo ponovo etničku mobilizaciju, zarad odbrane nekakvih imaginarnih nacionalnih ciljeva, pa će na red doći novi referendum – o Ustavnom sudu i pravosuđu na nivou BiH, koje počinje da prijeti obojici lidera istragama njihovih lopovluka. Nastaviće se pritisak na Bošnjake, istorija će se i dalje nemilice i udarnički falsifikovati, redaće se i dalje rehabilitacije ustaša i četnika, nekadašnjih i ovih novih, priznanja će opet dobijati zločinci, zabranama bosanskog jezika i sličnim nebulozama stvaraće se dodatne tenzije, dok se država polako urušava i sve počinje da liči na rat koji više nema kraja.
A partizana i dalje nema, pa nema.