Piše: Dušan Dojčinović
Mula Mustafa Bašeskija : Neka Alah pomogne i onom koji beži, i onom koji goni”
Sjedim skrštenih nogu na ćepenku u blizini sarajevske Begove džamije.
-Jesi za kahfu?
– Vala, baš jesam.
– Pristaviću tursku, u đezvu, pa u fildžan šoljice, pa hajmo popit’!
Umoran od puta, do Bosne i Sarajeva, što nije ono što je bilo nekad, kada su nas vodili ko cuke na ekskurziji nastavnici, na putu do Bjelašnice.
-Mržnjom ne vraćaj za mržnju!
-Ali ja, Jusufe, nisam vratio cigarete nastavniku ruskog jezika Miletu Rusu! Pripali mu tamo dolje, gdje palite svijeće za mrtve!
– Otkud znaš?
– Mi gore sve znamo, i tamo nema mržnje, no vazda je ljubavi, mir, cvijeće kao proljeće u januaru, kad iscvjetaju bašte i avlije, kad im vrijeme nije!
-Jes’, jes’ vala, aferim Mula! Nego, kako da pogasimo požare, mržnju, rasprave, sukobe, svađe, prepirke, koji će izblijediti kao fotografije, požutjeće, mislim, ako Boga znaš?
– Znam, znam, no što da znam! Piši ‘vako:”šutnjom, šutnjom, i šutnjom. Da šutiš, i kad te boli, i kada nemaš, i kad oskudijevaš, sa nekim si u razmirici. A i kada imaš, da šutiš, da te ne bi omrznuli ni za šta!
– A ako dignu čardak, koji nadvisuje sve?
– Pa ti ih ne mrzi, ne budi poput njih zavidan. No u se i u svoje kljuse!
– A kako to?
– Pa eto, vidi mene, uživam u ovom danu, a minuše dvjesta godina bar, kako sam se, slava Alahu, upokojio.
– I šalješ mi ove signale u snu da se pazim?
– Jašta nego da se paziš, i da čuvaš bolesnu mater i ćaću. Aj uzdravlje!
– U zdravlje, Mula Mustafa!
I uzeh plajvaz da što prije zabilježim ovaj neobičan san, dragog mi sagovornika.