Piše: Saud Grabčanović
Značaj Sudijevog književnog rada
Perzijski jezik je u Osmanskom carstvu bio veoma cijenjen i predstavljao je jezik književnosti i elite, pa je tradicija bavljenja perzijskim jezikom i književnošću na prostoru carstva iznjedrila znatan broj prevodilaca, komentatora, istraživača, autora širokog opsega djela i književnika koji su pisali po uzoru na perzijske klasike. Poseban status perzijski jezik i književnost su uživali na području Male Azije i Osmanskog carstva od 11. stoljeća, kad je utjecaj perzijskog jezika postao primjetan, do 16. vijeka, kada je taj uticaj pomalo jenjavao. U toj bogatoj osmanskoj tradiciji bavljenja perzijskom književnošću veoma značajno mjesto pripada Ahmedu Sudiju Bošnjaku porijeklom iz okoline Čajniča. Danas ne postoji nijedan obuhvatniji pregled te tradicije u kojem nije istaknuta značajna uloga Ahmeda Sudija u razumijevanju klasičnih perzijskih tekstova. Tako ga Mirza Safvet-beg Bašagić ponosno naziva najpopularnijim Bošnjakom među turskim piscima i najboljim i najvećim komentatorom perzijskih klasika, koji je u toj struci stekao stepen takav da mu nema premca u turskoj literaturi svih vijekova. (Bašagić 2007: 115) Džemal Čehajić smatra Sudija jednim od najvećih poznavalaca perzijske književnosti, jer je svojim komentarima doprinio boljem razumijevanju ovih tekstova, čime je dao svoj doprinos i osmanskoj nauci i književnosti. (Čehajić 1980: 105). Hamid Algar ide i jedan korak dalje, tvrdeći da je Sudi najveći i među svim osmanskim perzijanistima (Algar 2003). Bez sumnje je Sudi bio vanredno vrijedan autor s ovih prostora, koji zaslužuje veću naučnu pažnju u iranističkim i turkološkim krugovima. Ahmed Sudi Bošnjak ostavio je širok opus djela iza sebe, uglavnom iz perzijskog jezika i književnosti, te arapske gramatike, i to su, ustvari, bile dvije oblasti koje su Sudija prevashodno zanimale. Pripisuju mu se i neka djela izvan ovih naučnih oblasti, ali se ne može pouzdano potvrditi da je ta djela Sudi i napisao. Ipak, ovaj autor u minulim stoljećima poznat je u svijetu prvenstveno po svojim komentarima triju klasičnih tekstova, bisera perzijske književnosti iz pera dvojice glasovitih autora iz grada Širaza: Sadijevih Đulistana i Bustana, te Hafizovog Divana.
Sudijevi književni radovi
Kako smo već naglasili, Ahmed Sudi Bošnjak se u Osmanskom carstvu ubrajao među najznačajnije komentatore klasičnih djela napisanih na arapskom i perzijskom jeziku, a ubraja se i u najznačajnije autore sa prostora Bosne iz tog perioda. U svom radu on je bio opredijeljen prvenstveno za istraživanje gramatike arapskog i perzijskog jezika i tako je stvorio jedan novi pristup učenju tih dvaju jezika. Sudi je posebno poznat po svojim komentarima triju bisera kniževnosti na perzijskom jeziku autora Sadija : Đulistan (Šarh-e Golestān) i Bustan (Šarh-e Būstān), te Hafizovog Divana (Šarh-e Dīwān-e Hāfez). Sudijevi komentari ovih triju djela bili su najviše korišteni i najbolje ocijenjeni u Osmanskom carstvu u periodu od 16. do 19. stoljeća. Sva tri Sudijeva komentara su sa turskog prevedena na perzijski jezik u 20. stoljeću, i danas su veoma priznati u iranskoj naučnoj i stručnoj javnosti. Tokom 19. vijeka su neki dijelovi Sadijevih komentara prevedeni na njemački i engleski jezik. Najveću pažnju je izazvao komentar Hafizovog Divana, koji je u 20. stoljeću prevođen i u zapadnoj Evropi. Tako je u Brockhausovo izdanje Hafizovog Divana u Lajpcigu na njemačkom jeziku (1854-1856) uključen Sudijev komentar prvih 80 gazela. Na engleskom jeziku je o Sudijevoj metodologiji pisao W. H. Lowe u studiji :“Twelwe Odes of Hahiz done literally into English together with the corresponding portino of the Turkish Commentary of Sudi, for the first time translated“objavljenoj u Kembridžu 1877. godine. Ostala Sudijeva djela mogu se podijeliti na komentare perzijskih tekstova i komentare i prijevode arapskih tekstova. Njegovi biografi navode kako je Ahmed Sudi napisao i Komentar na Mesneviju Dželaluddina Rumija. Nažalost, rukopis tog komentara je izgubljen ali se zna da je postojao. Zna se da je Derviš-paša Bajazidagić, jedan od Sudijevih učenika, sa sobom u Mostar donio komentar Sudijeve Mesnevije napisan na perzijskom jeziku. Naredio da se iz njega tumači Mesnevija u Mostaru, pošto je Derviš-paša posebno cijenio svog učitelja Sudija. Sudi je napisao i komentar na perzijsko-turski rječnik „Lugat-i Šahidi“ ( Šarh-e Loġat-e Šāhedī) spjevan u formi mesnevije. Osim ovih cjelovitih komentara, Sudi je napisao dva kraća traktata pod imenom „Risale-i Sudi“ (Resāle-ye Sūdī). Jedan je komentar jednoga stiha iz Sadijevog Đulistana. Drugi je komentar drugoga stiha prvog gazela u Hafizovom Divanu. Od prijevoda i komentara arapskih tekstova najznačajniji su mu prijevod i komentar na turskom jeziku dva djela arapskog gramatičara Ibn al-Ḥāğiba, Komentar Kafijje (Šarh al-Kāfiyya, Tarğama al-Kāfiyya) i Komentar Šafijje (Šarh al-Šāfiyya). Ovdje se treba prisjetiti i da je Sudijev učitelj, Muslihuddin Lari, napisao komentar Šafijje, pa je moguće da se Sudi pod Larijevim utjecajem prihvatio pisanja ovoga komentara. Ova dva djela na arapskom jeziku su kratka, dok su Sudijevi komentari opširni. U uvodu komentara prvog od njih dat je i kratak uvid u arapsku sintaksu i njen razvoj do Sudijevog vremena, a komentari su mu od savremenih istraživača ocijenjeni kao veoma korisni. Osim ta dva komentara, Sudi je autor prijevoda na turski jezik Ibn al-Ḥāğibovog djela pod naslovom „Taqrīrāt ῾alā huṭba Farīdal-Dīn“, te prijevoda na turski arapskog djela „ al-Ḍaw’ “ autora Tāğ al-Dīna Isfarā’inīja, te dopune na komentar o filozofskom djelu „Hidāya al-hikma“ (Ḥāšiyya ῾alā Šarh Hidāya alhikma). Sudi je ovim komentarima i prijevodima s arapskog jezika želio afirmirati Ibn al-Ḥāğibova djela i općenito unijeti više dinamike u učenje arapskog jezika, čije je metode nastojao promijeniti, jer očito nisu davale željeni rezultat. Sudiju se pripisuje i nekoliko djela za koja se ne može sa sigurnošću tvrditi da ih je on napisao : „Resāle-ye moškelāt wa estelāhāt-e Masnawī “ , prijevod Đulistana na turski jezik napisan u slavu sultana Sulejmana, prijevod djela „Kāmil al-ta῾bīr“ Hikaye-i Edhem , komentar jednog kur’anskog ajeta „ Tafsīr qawlihī ta‘ālā Ya ayyuhā al-muzzammil“(Kur’an 73:1) i komentar djela „Qawā῾id al-i῾rāb“. U Staatsbibliothek Berlin u Njemačkoj čuva se rukopis“ Šarh al-Muqaddima al-ğazariyya fī al-tağwīd“, djelo iz tedžvida (vještine pravilnog učenja Kur’ana) autora Abū al-Xeira alĞazarīja iz 15. stoljeća na da kojem stoji da pripada Ahmedu Sudiju. Jedan rukopis istog autora čuva se i u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Rukopisi Sudijevih djela čuvaju se u velikom broju biblioteka, najviše u Turskoj, ali se se jedan broj rukopisa njegovih djela nalazi u evropskim bibliotekama i Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
Analiza Sudijeve književne metodologije
Savremeni književni kritičari koji su proveli analizu Sudijevog književnog rada izveli su zaključak da je Ahmed Sudi u svojim komentarima slijedio veoma jasan metodološki postupak, te da se njegov pristup odlikuje izuzetno visokim nivoom istraživačke akribije, što je bilo presudno za uspjeh njegovih komentara. Današnji lingvisti smatraju da je Sudi svoj najveći doprinos ostavio u gramatičkom opisu perzijskog jezika, posebno imajući u vidu činjenicu da u njegovo vrijeme još uvijek nije bila uređena gramatika perzijskog jezika, a gramatički opis svodio se na fragmentarna objašnjenja, koja su sama izvođena pod velikim uticajem gramatičkog opisa arapskog jezika. Najznačajnijim se može označiti Sudijev opis tvorbe glagolskih oblika i uvođenje sasvim novoga oblika infinitiva, koji ustvari ne postoji u perzijskom jeziku, ali je, bez ikakve sumnje, bio od velike pomoći nenativnim govornicima prilikom učenja perzijskog jezika. Uvođenje novog oblika infinitiva pokazuje kako je Ahmed Sudi Bošnjak posjedovao istančan osjećaj za gramatičke finese, a njegov istraživački postupak u tom domenu zaslužuje svaku pohvalu.