Silovanje javnog prostora

„Jebem ti javni prostor“. Antologijska je to rečenica koju je Huso Ćesir, predsjednik SDA Novi Grad, izgovorio nakon što ga je fotograf „Žurnala“ Adi Kebo upozorio da stoji na, je li, javnom prostoru i radi, je li, svoj posao: fotografiše.

BILO JAVNO SAD NJIHOVO

Ako bi 25 godina takozvane tranzicije trebalo sažeti u samo četiri riječi to bi, bez sumnje, bile baš: „jebem ti javni prostor“.  Čitava je, naime, naša klasa „pobjednika tranzicije“, „bizmismena“ koji uživaju sudsku, političku, policijsku i svaku drugu zaštitu naših takozvanih država, nastala na zauzimanju, eksploataciji i privatizaciji javnog prostora – svih zamislivih javnih dobara, zapravo. Gdje su bili parkovi, tu su sada njihove zgrade. Gdje su bile fabrike, tu su sada njihova skladišta i, naravno, zgrade. Gdje su bila dvorišta škola, tu su sada njihovi parkinzi sa naplatnim rampama – i, naravno, zgrade sa stanovima za prodaju. Gdje su bile knjižare, tu su njihovi kafići. Gdje su bili sudovi i policija, tu su sada njihovi plaćenici ili tek miševi koje ima ko da nazove i naredi ko ne smije biti hapšen ili procesuiran. Sve je to nekad bilo javno, a sad je njihovo. I ono što je i dalje javno, koliko sutra biće njihovo. Stoga, kada danas stojiš na javnom prostoru, ti zapravo stojiš na njihovom sutrašnjem privatnom posjedu. Oni, prosto, vide dalje od nas. Stoga oni prema ideji javnog dobra mogu osjećati samo prezir. Stoga: „jebem ti javni prostor“.

„Jebem ti javnost“, takođe. Ta je takozvana javnost, sa svojim takozvanim medijima, postojala i dok su sticali sve ono što su u međuvremenu i zaboravili da imaju. Je li ih ta javnost u tome spriječila? Jasno da nije. Stoga oni prema ideji javnosti mogu osjećati samo prezir.

Nekakva javnost ti stane na nekakav javni prostor i fotografiše te. Šta tajkun koji drži do sebe da uradi, nego da im razbije kameru? Kao što je lucidno primijetio Bakir Izetbegović: Huso nije udario Adija, nego kameru. Razumijete: ako se našmrčeš kokaina, sjedneš za volan pa se zakucaš u neki automobil i pobiješ sve putnike u njemu, zašto bi ti za to odgovarao? Pa nisi udario ljude, nego auto. Šta, problem je kokain? Jebem ti kokain. A jebem ti, još jednom i sto puta, i javni prostor. Da je, kako bi trebalo biti i kako, daće bog, biti hoće, cesta bila privatna, tvoja, a ne javna, ne bi se oni smucali njom i sad bi svi bili živi. Ali ne možeš ti sa našim narodom, to je naviklo da cestom, trotoarom, gradskim prevozom ide kao da je državno…

PRESUDA GRAVITACIJE

Bezočnost pravosuđa koje snimak napada tretira kao nedostatak dokaza da se napad desio i bezočnost politike koja napad na foto-reportera tretira kao napad na kameru na koncu će koštati vlasti, a time i slobode, vladajuće u Bosni, kao što je vlasti koštalo i Đukanovića u Crnoj Gori. Nepravda je tolika da će na koncu biti formirana kritična masa onih koji će reći: jebem ti državu, jebem ti naciju, neka sve propadne, samo da oni padnu. To se negdje desi prije, negdje kasnije, negdje se, tako je, i ne desi, ali svaki ćesar, svaki ćesir, svaki sir (osim sir Olivera) ovoga svijeta, bio ruski, bio austrijski, britanski ili bosanski, bio Aleksej, bio Franc ili Huso, ima tendenciju da završi isto. Ono što ih na kraju obuzda nije javnost, javni angažman ili javna riječ, nije ni nepregledna kolona onih koje su zgazili i uništili… Kamen bačen u vazduh pada zbog gravitacije, oni padaju zbog vlastite nezasitosti i bahatosti. Od gravitacije i od sebe niko nije pobjegao.

Teško je, gadno je trpjeti ih. No ima u ponašanju naših „elita“ nešto beskrajno komično. Za njih je krađa postala uslovni refleks. Ti bi ljudi, dok ih vode ka vješalima, jedinoj stvari koju još nisu privatizovali, izdžeparili bijesnu masu kroz koju ih sprovode na gubilište.

(zurnal.info)