Piše: Jusuf Trbić
Ispred hangara nekadašnjeg logora smrti u Batkoviću okupili su se 1. aprila bivši logoraši, da se prisjete najtežih dana u životu. Kroz ovaj logor, koji je bio dio jedinstvenog sistema srpskih logora u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, prošlo je nekoliko hiljada ljudi, a računa se da je svakodnevno tu bilo zatvoreno oko 2.500 ljudi iz svih dijelova današnje RS. Najviše iz Krajine, Podrinja, Posavine, iz Zvornika, Vlasenice, Janje i Bijeljine.
Kako je na skupu rečeno, mnogi od logoraša nisu preživjeli svakodnevne torture i užasne uslove života. Posebno je bilo teško u prvom periodu, kad je taj logor bio mjesto masovnih egzekucija i mučenja, prije prve posjete Međunarodnog crvenog krsta.
Na to su, u svom obraćanju, posebno podsjetili bivši logoraši Batkovića Nihad Ključanin iz Sanskog Mosta, i Mehmed Đezić iz Janje. Ključanin je ispričao i kako je ostao živ, jedini od 22 logoraša, na radnoj obavezi na Majevici i kako je dočekao da mu Crveni krst javi za rođenje njegovog djeteta.
“ To dijete”, rekao je on,” moja djevojčica, danas je odrasla, tu je, s nama, ona završava Pravni fakultet, a do danas, za sve te godine, za naše patnje niko nije odgovarao. Ona će nekad, možda, suditi i za ratne zločine, i ja joj poručujem samo jedno : da bude pravedna.
Ključanin, koji je bio i svjedok na suđenju za logor Batković, govorio je o tom suđenju kao još jednoj farsi, i o tužiocu Nebojši Jovanoviću, nekadašnjem vojnom tužiocu iz Vlasenice, koji se trudi da okalja žrtve, a ne da dokaže krivicu optuženih. Sasvim u skladu s politikom njegovog Okružnog tužilaštva.
Posebno je bilo emotivno istupanje Bakire Hasečić, predsjednice Udruženja žena žrtava zločina, koja je podsjetila na jedan od najstrašnijih zločina – silovanje, koje je i u Batkoviću masovno provođeno.
Jasmin Mešković, predsjednik Udruženja logoraša u BiH, poručio je da se mora nastaviti borba za prava logoraša i za otkrivanje istine, jer to je jedino što danas možemo učiniti. Ramiz Salkić, potpredsjednik Narodne Skupštine RS i Mirsad Đapo, poslanik iz Brčkog, založili su se za bolje zakone koji određuju položaj žrtava i povratnika uopšte, a Mujo Hadžiomerović, predsjednik Kluba Bošnjaka u vijeću naroda RS ponovio da će Bošnjaci u ovom entitetu insistirati na ostvarenju svojih prava.
Govorila je i Aleksandra Letić, u ime Helsinškog odbora RS, i pozdravila ovakav način dostojanstvenog evociranja uspomena na strašne događaje iz rata, a govorio je i pisac ovih redova.
Ja sam naglasio da niko od logoraša nije bio tu zbog nekakvog svog grijeha, već kao Bošnjak ili Hrvat, kao pripadnik nepodobnog naroda, kojeg treba eliminisati, ubiti, protjerati, jer je to bio jedini način stvaranja Velike Srbije. To znači da smo svi mi – logoraši, da smo svi mi ubijani i ponižavani, i to planski i sistematski, u ime političkih ciljeva, u ime stvaranja ovog entiteta, kao prvog koraka koji vodi do države za sve Srbe. Danas se ovdje o zločinima I ne giovori, I pitam se da li djeca u školi u Batkoviću išta znaju o onome što je u njihovom selu učinjeno.
Umjesto toga, srpska vlast i mnoga udruženja, poput bivših srpskih boraca u Bijeljini, danas slave zločine nad nama, umjesto da i sami traže istinu.
I zato nemamo pravo da zaboravimo, ali ni da oprostimo, i nikada ne smijemo prihvatiti ovakav entitet, sagrađen na masovnim grobnicama, na krvi i suzama onih koji su smetali Velikoj Srbiji.