Piše: Jusuf Trbić
Kafane su već decenijama važno obilježje javnog života.
U tursko doba radili su hanovi, aščinice, kahve, i poneka javna ustanova za dernek, sevdah, mušku razbibrigu i ciganske orkestre, s pjevačicama koje su zavodile i stasom i glasom. U to vrijeme bila su to mjesta samo za odabrane posjetioce. S približavanjem evropske epohe, počele su se i u Bijelini otvarati kafane kakve smo i mi zapamtili.
Koliko se zna, najstarija je bila čuvena kafana “Zvijezda”, otvorena 1865. godine. Njen vlasnik je bio Đoko Petrović, a naslijedio ga je njegov sin Savo zvani “Zvijezda” (po imenu kafane). A taj Savo je svoju kafanu nanovo sazidao na istim temeljima 1871. godine, i to kao crkvenu kafanu. Naime, kad je izgrađena stara pravoslavna crkva, vilajetska vlada je odobrila da uz nju bude i kafana, koja će biti mjesto za sastajanje viđenijih ljudi, ali i za sastajanje crkvenih odbornika, pa je srušena stara, a napravljena nova, mnogo veća zgrada. Tu su dolazili i Srbi iz sela, kad bi naišli poslom u grad, pa je kafana uvijek bila puna. A zgrada je, za ono vrijeme , bila velika, imala je površinu od gotovo 1.600 kvadratnih metara, dvije sale, baštu. Kafana je bila u prizemlju, a na spratu su se nalazile sobe za musafire, gdje su odsjedali putnici – namjernici. Sobe su bile jednako uređene : gvozdeni krevet, stojeći umivaonik, s lavorom i bokalom pored njega, bila je tu i kanta puna vode, za umivanje i pranje, peškir i posteljina. A putnici su mogli nešto prezalogajiti u kafani, ili naručiti da im se jelo donese u sobu. U kafani se, praktično, odvijao sav društveni život čaršijskih Srba, pa je tu održana i osnivačka skupština Srpskog pjevačko-crkvenog društva “Srbadija” 1899. godine. Tada je osnovan i hor od četrdeset članova, koji se tu sastajao i imao svoju prostoriju. Tu se nalazila i biblioteka Crkvene opštine. U toj zgradi održao se i već zaboravljeni krvavi miting “ protiv Konkordata”, to jest protiv sporazuma Vlade Kraljevine Jugoslavije s Vatikanom, kojim su Katoličkoj crkvi data posebna prava. Izbili su sukobi s policijom, bilo je dosta ranjenih, a ubijen je jedan od učesnika mitinga. Ova je kafana bila zanimljiva i po tome što je bila izgrađena od cigle iz Devaldove ciglane, što je bila rijetkost u to doba, a pravo čudo je bio novi radio-aparat “Filips” u glavnoj sali, pa su gosti redovno slušali vijesti i muziku. Pored kafane je tekla rječica Janjica, koja je zatrpana početkom 20. vijeka, kad je urađen kanal Dašnica, a sama kafana, koja je radila duže od sto godina, srušena je kad se, dugo nakon Drugog svjetskog rata, regulisala raskrsnica kod crkve.
U zgradi Opštine otvorena je 1910. godine Gradska kafana, koja je dugo bila simbol grada i mjesto sastajanja čaršijskih ljudi. Vjerovatno je to i bio razlog da nova vlast, uoči posljednjeg rata, zatvori ovu kafanu i pretvori je u prostor za administraciju.
Još jedna kafana je obilježila svoje vrijeme – “Džaferova kafana”, koja se nalazila u ulici koja vodi ka Željezničkoj stanici, s lijeve strane, a vlasnik je bio Cvjetko Anastasijević zvani Džafer. Tu su se sakupljali najviđeniji intelektualci, trgovci, industrijalci, veleposjednici, tu je odsjedao slikar Milenko Atanacković, sa svojim kolegama glumcima tu je pio čuveni Dobrica Milutinović…
A Bijeljina je imala i druge poznate kafane.
Tamo gdje se danas nalazi drugi od pet solitera u centru grada, nekad je bila Pećina kafana, u kojoj su bili i han i kafana. Bila je to zgrada na sprat, s velikom salom u prizemlju, a na spratu su bile sobe za noćenje. U dvorištu su bile štale za konje i prostor za smještaj robe i zaprega. Usred dvorišta nalazio se bunar, odakle su putnici zahvatali vodu za sebe i konje. Nakon Prvog svjetskog rata han je zatvoren, ostala je samo kafana, koja je radila sve do šezdesetih godina prošlog vijeka. Posljednji vlasnik je bio Petar Milošević, čiji je brat Miloš takođe držao kafanu, nešto manju, na drugoj strani ulice. Obje kafane su primale seljake koji su dolazili na pijacu, kao i njihove zaprege, pa su uvijek imale dosta posla.
A blizu Pećine kafane ćevapčinicu je držao Omer Murselović, i nju su zapamtile generacije Bijeljinaca. Drugu poznatu ćevapčinicu u gradu držao je stari majstor Muho Šabić. Pomenimo ovom prilikom i ljude koji su u svom vremenu obavljali ono što se zove javni prevoz. Kočijaši Bahro Brezičanin, Suljo Ferhatović i Ramo Korajac prevozili su robu i stvari putnika do kafana i konačišta, i natrag, ali i sve što je trebalo prevoziti u čaršiji. Tihi, skromni ljudi bez kojih se tada nije moglo. Ali, da nastavimo mi priču o kafanama.
Jedna od najpoznatijih kafana bila je Lakićeva kafana, koju je držao čuveni bijeljinski džokej Ilija Lakić. Nalazila se na početku Račanske ulice, a Ilija je u kafani radio zajedno s bratom Aleksandrom zvanim Ako, koji je, kako se pričalo, prije toga bio kuhar na kraljevskom dvoru u Beogradu. Pošto je i Ilija po zanimanju bio poslastičar, nije teško pogoditi da su se ovdje sastajali gurmani, ljubitelji dobrog jela. Ilija Lakić je bio najpoznatiji džokej, u vrijeme kad je konjički sport bio jako popularan, oko njega su se okupljali imićni čaršijski ljudi koji su voljeli konje i konjske trke, pa je i to doprinijelo da je ova kafana uspješno radila nekoliko decenija, i prije i poslije Drugog svjetskog rata.
Na Željezničkoj stanici je radila neugledna, ali uvijek puna Sokina kafana, vlasnice Soke Jokanović. Kafana je služila skoro isključivo za boravak putnika koji su čekali voz, ili dolazili vozom u Bijeljinu, a pošto su tri voza išla svakog dana za Ugljevik i Bosansku Raču, i isto toliko puta se vraćala, gostiju je uvijek bilo, jer su tu redovno dolazili i radnici na željeznici i istovaru uglja. Radno vrijeme je bilo 24 sata, kafana se nije zatvarala ni danju ni noću, pa su gosti, u nuždi, čekajući voz, tu mogli i drijemati na stolici koliko im je volja. Kad su nadobudni političari ukinuli prugu, i Sokina kafana je, zajedno s vozom i putnicima, otišla u sjećanje. U blizini te kafane radio je i poznati poslastičar Musa.
U centru grada je dugo radila i kafana u kojoj je bilo dozvoljeno kockanje, pa joj, dakako, gostiju nikad nije nedostajalo. Bila je to kafana “Volga” vlasnice Nevenke Čolaković, koja se nalazila u staroj zgradi između ulaza na parking Robne kuće i semafora preko puta crkve. Bile su poznate i kafane “Kesong” i “Dardaneli” u čaršiji, kao i kafana Mitropolije, u kojoj je radio Vasko Lazarević zvani Dunjo, pa kafana Demirovića, Mlađina kafana i Makića kafana, sve u centru grada. Unutar pijace bila je kafana “Kod žena”, a na mjestu novog dijela Robne kuće kafana “Radnik”, u kojoj su odsjedale zanatlije. U toj je kafani dugo radio Mujaga Hajrić, a nekadašnji fudbaler i trener Omer Hadžibeganović zvani Altumbeg vodio je tombolu, koja je u to vrijeme bila jako popularna.
Kiraethana je bila u samom centru, na mjestu sadašnjeg Centra za kulturu, imala je lijepu baštu u kojoj su se okupljali uglavnom imućni Bošnjaci, veleposjednici i trgovci, a tu je bio i prostor za svaku vrstu društvenog rada, kao i mala biblioteka.
Na mjestu gdje je danas Gradska biblioteka, nalazila se kafana “Bosna”, a odmah iza nje kafana Mehe Arapa, koja se kasnije preselila preko puta, na mjesto sadašnje stambene zgrade “Bazar”. Radila je i kafana “Kod Lojze”, pa čuvena ljetna kafana i bašta u Gradskom parku, otmena kafana u hotelu “Drina” i nekoliko manjih, na periferiji.
Ostala su sjećanja na kafane u kojima su se ljudi družili i zajednički uživali. Takva je bila i kafana koja je bila sinonim za čaršijski svijet – čuvena kafana “Kod Zore”, u samom centru grada. Vlasnica Zora Savić bila je prava dama, a njeni gosti – gospoda. U neobično uređenoj bašti lijepe večeri su brujale tihom pjesmom, šalom i smijehom. Stari Bijeljinci su čak i pjesmu spjevali u čast gazdarice Zore, i u slavu svoje omiljene kafane.
Iz nešto novijeg vremena Bijeljinci pamte kafanu “Semberija” vlasnika Ćazima Korajkića, čuvenog kafandžije, na izlazu iz grada prema Dvorovima, pa kafanu Refika Jusufovića Kiselice kod raskršća Dizdarevići, kao i staru kafanu “Lovac”. Nekad je kultno mjesto noćobdija, maliganista i veseljaka bila Ćelina kafana, koja je radila samo od kasnih noćnih sati do zore, a njen vlasnik Ešef Arnautović Ćelo ostavio je iza sebe mnoštvo dosjetki, šala i kalambura koji se i danas prepričavaju. Bila je i kafana Bajre Brkića, a pamte se i Karalijina kafana, na izlazu prema Brčkom, i Vojkanova kafana u Rači. Dugo su radile i kafane “Cik-cak” (u kojoj je, uoči posljednjeg rata, razmijenjeno više deviza nego na njujorškoj berzi), i kafana “Bled”, koja postoji i danas, samo pod drugim imenom, a u svoje vrijeme pravi hit su bile kafane novog hotela “Krin” i motela “Obrijež”. Pamte se i kafanski svirači i pjevači, i oni koji su zabavljali narod na sijelima i veseljima. Među njima su bile i žene – Devka Tulumova, Hajra Simsarova, Bejda, pa Omer Ćoro i njegova frula, pjevač Smajo, koji je redovno nastupao kod Ćele i Kiselice, uvijek dotjerani Sadik Golać, harmonikaši Lune i Ivica Pilić, ozbiljni i svestrani Šefalija, veliki muzičar Kiso Karajčić i mnogi drugi.
Sve je to odnio vjetar prošlih dana.
Utihnula je pjesma, umukle su šale koje su davale neponovljivu boju duši ovoga grada, nestalo je druženje, ugasilo se akšamlučenje, otišle su u zaborav tople kafanske noći. Nema više ni lijepih čaršijskih običaja, ni ljudi koji vole i poštuju druge, bez obzira na to ko su i kako se zovu, ni onoga reda koji je držao grad na okupu i činio ga jedinstvenom zajednicom. Sve su to prekrili snjegovi nekog novog, ružnog, sebičnog i nekulturnog doba, u kojem se pravi ljudi i prave vrijednosti razaznati ne mogu. A stara Bijeljina ostaje samo još u srcima sve manjeg broja ljudi koji se sjećaju.
(Nastaviće se)