Piše: Esad Bajtal
Rehabiltacija,
lat. ponovno uspostavljanje
dobrog glasa, ugleda, časti, povjerenja
Rehabilitirati,
nekome povratiti
nepravdom oduzeti dobar glas, ugled, čast
Tako precizno kazuju rječnici i pravo.
Dakle, rehabilitirati nekoga, znači povratiti mu nepravdom oduzeti dobar glas, ugled, čast, povjerenje. Jer, dogodi se, sticajem nepredviđenih okolnosti, da čovjek bude nepravedno osuđen za nepočinjeno, nedokazano ili situaciono iznuđeno nedjelo. Odnosno, da, incidentalno, inercijom nepredvidivog slijeda događaja, čovjek zaista učini štošta, uključujući i ubistvo drugog čovjeka. Možda u samoodbrani, u strasti kafanske ili neke druge atmosfere, nereda ili masovne navijačke tuče.
Nakon toga, pred licem pravde, prizna sve to, pokaje se i biva osuđen za počinjeno. I nije neljudski, u kontekstu tako počinjenog ubistva, nakon odsluženja zaslužene kazne, pomoći nesretniku da se vrati u društvo i samopokajnički krene dalje. Jer, uprkos istim posljedicama, puko ubistvo nije isto što i ratni zločin. Nije unaprijed smišljeni, zacrtani, planirani, projektovani i idejno zagovarani – zao čin.
A ratni zločin je – upravo sve to.
Suština ratnog zločina je u dugoročnom planiranju i pripremanju čina ubijanja i istovremenom poduzimanju mjera s ciljem da se prikriju tragovi i prethodno planski zacrtane namjere planera i počinilaca zločina. Upravo zato, skoro sva zakonodavstva modernih država za tu vrstu zločina predviđaju najstrože kazne i igraju na kartu pretpostavljene sramote bez priziva i relativizacije.
A ovdje?
Ovdje te i slične kazne, najvećim, i usto presuđenim ratnim zločincima, donose najveća politička priznanja i medijski indukovanu slavu ostraščenog naciona. Povodom povratka zločinca s robije, organiziraju se svečani dočeci da bi mu se pribavilo sve ono što nikad nije imao, a o čemu govori rehabilitacija u slučaju nevinih i greškom osuđenih: dobar glas, ugled, čast i povjerenje. Čak se to javno zagovara i brani s vrha Države ili njenog dijela (entitet, Lidija Bradara). A onda revnosno podržava na nižim (ministarskim) nivoima. A sve po principu logike etno-političke samovolje: bilo-prošlo.
Dakle, „odslužio si svoje“, dobro nam došao, evo te gromoglasno, slavodobitno i hametice dočekujemo. Peremo ti krvave ruke i objašnjavamo navijačkoj i ostaloj javnosti da si od ovog časa samo „bivši zločinac“. A onda se, uprkos neviđenom ljudskom i logičkom besmislu, kao odgovor pobunjenoj kritičkoj javnosti, proglasi „jako dobro rečenim, jako dobro rečenim“.[1]
Dakle, zločinac je rehabilitovan već činom samog dočeka, postavši naprasno „bivši zločinac“. Izjednačen sa svima nama: jednako čist, neukaljan, častan i neopterećen krvlju vlastite žrtve.
A žrtva?
Može li žrtva biti bivša?
Ne može!
Žrtva je žrtva za sva vremena.
Jer, za razliku od vraćanja lažne časti zločinca, njegova žrtva se nikad više neće vratiti među nas. U svojoj ireverzibilnoj jednokratnosti, oduzeti život je nešto što se više nikad ne vraća. Pri tome, advokate zla ne zanima pitanje ko ima – i kojim pravom – oduzeti nekome ono što mu nije dao. Ali, logikom rasne čistote i klero-etničke nadmenosti, to pitanje njima ništa ne znači. Jer, zločinac je samo čestito i časno obavio zadani mu zadatak.
Zadatak ubijanja – Drugih i drugačijih.
Zato, po „odsluženju kazne“, zločinac mora biti svečano dočekan, uzdizan i rehabilitovan od svojih moćnih etno-nalogodavaca, koji – sav taj besmisao, civlizacijsku bruku i sramotu – maskiraju gomilom izmanipulisanih podanika organizovano dovedenih na slavlje masovnog dočeka.
Konačno, i slijedom idejno-zločinačke matematike, Zločinac nije ni pobio baš sve što je trebao da pobije. I ne onako kako mu je to bilo planski predočeno i zadato. Biće dakle još posla za njega. Na djelu je Zeigarnik efekt nedovršenog zadatka. Zato ga, i za ugled drugima, novim potencijalnim zločincima, koje ćemo angažirati sutra (baš kao njega juče), moramo rehabilitovati i učiniti prihvatljivim uzorom na dovršavanju tog „časnog posla“.
Tako se njeguje Štafeta Zla.
A brane je dobro plaćeni birokrati bez ljudskog dostojanstva i samopoštovanja, ali sa potkupljenom savješću. Jer, „nikoga na svijetu nije lakše prevariti ― pa čak ni žene ni vladare ― nego savjest“.
Nažalost, živimo u vremenu bez Mjere i bez Vjere.
Da paradoks bude kompletan, na ovu drugu, sistematski i bestidno, pozivaju se upravo glasnogovornici samovoljom oktroisane rehabilitacije.
(Izvor: tacno.net)