Piše: Jusuf Trbić
Omiljena tema nacionalističkih mozgova je ugroženost. Pravi nacionalista naprosto ne umije živjeti, disati, rastužiti se ili se razveseliti ako nije ugrožen, i to temeljito. Ugroženost je uslov opstanka, razlog postojanja, opravdanje za sve, ugroženost je vazduh koji dišemo. Ko nije ugrožen – taj nije normalan!
Ugroženost je izvor straha i mržnje prema drugima, i opravdanje za zbijanje redova, u stilu: isti se istom raduje. Svi moramo biti kao jedan, jer samo tako možemo poraziti „one tamo“, koji nam vijekovima rade o glavi, svi moramo misliti jednim mozgom, nemoj da se neko izdvaja, ko se izdvaja taj se stavlja na stranu neprijatelja, ko od naših hoće da se razlikuje od nas taj je opasniji od najvećeg dušmana, ko traži sličnosti s onima tamo, još je i gori. Oni koji govore o nekakvom pravu na sopstveno mišljenje, oni koji se bune, oni koji nas kritikuju, oni koji neće da budu iste cigle u zidu – to su neprijateljski elementi među nama, strano tijelo takoreći, trn u zdravom mesu. Svijet mora biti crno-bijeli: ovdje smo mi, tamo su neprijatelji, bez kojih život nema smisla, jer su oni opravdanje za sve što činimo. Bez njih nema ni nas, da ih nema, morali bismo ih izmisliti. Što i činimo.
Nema tako male, sitne i beznačajne stvari koja ne može da nas ugrozi. Svojevremeno su nacisti optužili Jevreje da ugrožavaju Njemačku i cijeli svijet, a Jevreja je tada bilo samo jedan posto u Njemačkoj. U Bosni je sutuacija još zanimljivija.
Vlast u entitetu RS tvrdi da su Srbi ugroženi, pa bi bilo najbolje da se otcijepe, zajedno s teritorijom koja im je dodijeljena u Dejtonu, mada je očito da ni jedno ljudsko i građansko pravo Srba u BiH nije ugroženo. Naprotiv. Moglo bi se naširoko pričati o ugroženosti Bošnjaka, Hrvata i ostalih koji žive u ovom entitetu u kojem sve, od entiteta do najmanjih državnih firmi ima krsnu slavu, uključujući i policiju i škole, i u kojem je sve srpsko. Treba znati: priča o ugroženosti služi samo za to da opravda planove o secesiji, jer izdvajanje dijela neke države iz sastava te države moguće je samo u jednom slučaju: ako postoji nesnošljiva, sistematska i dugotrajna diskriminacija jedne etničke grupe od strane države. Kao u slučaju Kosova. Drugog razloga u međunarodnom pravu nema. A da li država Bosna ugrožava, na bilo koji način, ovaj entitet, ili, ako tako hoćete, prava nekog od naroda? Ni slučajno. Zapravo, politička vođstva i jednih i drugih i trećih ugrožavaju, dave i muče nesretnu zemljicu Bosnu, čudo da je još živa. Tri plemenske poglavice i njihova svita imaju toliko prava, da to ne bi mogla podnijeti ni Amerika. Recimo, čak i Hrvati, kojih ima oko deset posto, kao etnička grupa imaju sve što i druga dva plemena, ali sve njih, kao i nas, ugrožavaju najviše „naši“. Nacionalisti sa sve tri strane tvrde da su njihova stada ugrožena, a niko ne govori istinu – da baš oni ugrožavaju i državu, i svakog njenog građanina, da ugrožavaju slobodu, mišljenje, egzistenciju i pamet svakoga od nas.
Uzmimo samo žalopojke o tome kako je ugrožena ćirilica, i u Srbiji i u bosanskom entitetu RS. Dežurni politički megafoni ne prestaju s jadikovkama, ali nikako da kažu: ko to ugrožava ćirilicu, ko može da je ugrožava tamo gdje srpske nacionalističke politike imaju apsolutnu vlast. U Srbiji Vučić odlučuje o svemu, nije valjda on u pitanju? Ko u RS-u ugrožava ćirilicu? Ili srpski jezik? U ovom entitetu ne priznaje se ustavno pravo Bošnjaka da svoj jezik zovu bosanskim, ali, samim tim što traže da se poštuje Ustav Bošnjaci, izgleda, ugrožavaju one koji im to pravo zabranjuju. S druge strane, Bošnjaci u drugom dijelu države često osporavaju ćirilicu, kao pismo „onih drugih“, i tako ugrožavaju sami sebe, jer je ćirilica autohtono bosansko pismo, kojim su ispisani i stećci, i Povelja Kulina bana, i svi stari bosanski dokumenti. Čudo je ta ugroženost.
Da li je u Bosni ugroženo neko od ostalih ljudskih prava? Pravo na život, na slobodu, na rad, na obrazovanje, na kulturu, pravo kretanja, udruživanja, političkog djelovanja, bilo koje od prava koja pripadaju ljudima u normalnom svijetu? Koliko god razmišljamo o tome, shvatićemo: nema se tu šta razmišljati. Ništa od toga nije ni najmanje ugroženo. Ugroženi su građani BiH, pogotovo oni normalni, i to od jednih istih: od sopstvenih gramzivih i korumpiranih političara, od nacionalista svih fela, od politike jednoumlja, neodgovornosti, jednodimenzionalnih identiteta, od terora površnog religijskog mišljenja, koje djeluje u skladu s interesima vlasti, ugroženi su etničkom podjelom koja nas vuče u dubine mračnog Srednjeg vijeka. Ugroženi od onih koji tjeraju hiljade mladih ljudi da bježe iz ove zemlje. I umjesto da mi, građani BiH, ustanemo i sve to kažemo, prinuđeni smo da slušamo čobane na vlasti koji tvrde da su ugroženi upravo oni i njihovi stada, jer, eto, ne mogu slobodno i do mile volje da ubijaju druge, da pljačkaju, da otimaju tuđe, da varaju i lažu, da rasturaju državu, da pune sopstvene džepove na naš račun, ne mogu da sanjaju svoje mračne mitomanske snove, njih ugrožava svaka vrsta pameti, znanja i slobode, njih ugrožava i najmanja razlika među ovcama u sopstvenom stadu i najmanja sličnost među ovcama dva različita stada, njih ugožavaju Evropa i svijet svojim nazadnim i naopakim idejama demokratije, građanskog društva, sekularizacije i ravnopravnosti ljudi.
Naši nacionalistički lideri mrze bivšu Jugoslaviju zato što je bila bolja od njih, i što je zatirala nacionalizam, a religiju smjestila u privatnu sferu, gdje i treba da bude. I što nam nije dala da se koljemo. Oni nikad ne govore o budućnosti, već bi da nas sve vrate u prošlost, ali da preskoče Jugoslaviju, pa da nas uguraju u nekakvu svoju mitsku, izmišljenu i nepostojeću prošlost koja samo njima odgovara. Za one koji se ne slažu, otvorili su širom vrata prema Evropi, pa ko hoće neka ide. Jer, ni jedna nacionalistička politika ne trpi ljude koji imaju sopstvenu pamet, koliko god da su sposobni i vrijedni. I svaka je spremna da se protiv onih drugih bori do zadnje kapi naše krvi.
Šta mislite o tome da ubuduće, ako ikako možemo, okrenemo sve naopako, pa da mi počnemo ugrožavati njih, naše lidere, naše ljubljene vođe, recimo na izborima? Nije naša patriotska dužnost da trpimo bitange na vlasti, već da pružimo otpor svemu što negira ili umanjuje našu ljudskost. Vjerujete, bez toga će se samo nastaviti ovo beskrajno propadanje.