ŠNENOKLE
Za mene nisu više daljine ispred mene, nepoznate, mameće, neodoljive, prikrivene maglom duginih boja koje imaju miris šarene laže. Za mene su daljine iza mene, već viđene, već doživljene, već preživljene. One kiše koje su me nekada uspavljivale i smirivale, uljuljkivale i opuštale, ne postoje više. Sada me svaka oluja trzne kad dotakne onaj tanki nerv ispod srca, pomjeri me unazad i natjera da se zamislim. Da se zamislim i da se prisjetim. Sve boje obećanih šarenih laža izgubile su se u bojama svakidašnjice i prosjeka jednoga života i ja se ne ljutim ni na sebe ni na druge, samo živim, živim, živim…Živim i sjećam se, iako je to ponekad teško i bolno kao tup udarac majčine šake, bolan ne zato što boli već zato što je njen. Predaleka je daljina u koju sam se večeras vratila, ali ne toliko predaleka da ne bi dotakla taj nerv.
“Jede mi se nešto slatko”, rekla je moja kćerka danas. Onako poslije kafe, poslije osmijeha, poslije podneva. Ona bi nešto što će brzo biti gotovo i da se brzo pojede. ”Šnenokle!”, pomislila sam i zastala kao sat kad ga baterija ”ne sluša ”, pa preskoči i stane na tren.
”Šnenokle”, onda sam i na glas rekla.
”A šta je to ?” pitala je.
”Nisam sigurna da se sjećam tačno kako se pravi, jer pravila sam ih daaavno, ali pogledaćemo na internetu”.
I pronašla sam jedan tako običan, lagani recept, jedne obične lagane poslastice koju sam samo jednom do sad pravila, i to prije trideset i šest godina. I krenula su sjećanja…Zaigrao je damar i još uvijek treperi i nema te riječi koja će ga uskoro smiriti, bila ona napisana ili izrečena.
Prije trideset i šest godina, baš nekako u ovo doba godine, došla sam kući za praznik. Brucoškinja željna svoje kuće, svog grada, svoje raje, ”nafurana” doživljajima iz nove sredine, novog grada, nove raje. A kod kuće me je čekala bolesna majka, pokvarena veš mašina, nasmijan otac i stanarka koja je živjela u
ljetnoj kuhinji. Poljubila sam ih onako željna svih, zasukala rukave , ispraznila veš mašinu i ručno isprala veš koji me je čekao od podneva. I tako je krenuo moj odmor i praznik. Nije mi bilo teško ništa, nisam kukala, ali sam znala da je to naš posljednji zajednički praznik. Znala je to duša, ali je nada šaputala da možda može “nešto ” da se desi, pojavi se neko čudo, Bog usliši moje molbe..
I tako su prolazili praznični dani. Dolazili su prijatelji u posjetu, govorili da bolje izgleda, da se ne da, da …da…da…a ja sam gledala kako svakog dana pred mojim očima majka nestaje, topi se, i pravila se da joj vjerujem da se mnogo bolje osjeća. Jednoga dana je rekla: ”Ja bih šnenokle. Baš mi se jedu, a ne mogu da ih pravim”
”Ja ću”, rekla sam”, ali ne znam kako. Moraćeš mi govoriti ti kako da ih pravim”
Nasmiješila se. Da li od dragosti što ću joj ispuniti želju ili je to bio tek onako osmijeh, običan, majčin, topao, mio…? I počela sam. Prokuhala mlijeko, umutila bjelanca, skuhala noklice u mlijeku… Božeee, kakve li su bile? Dovoljno slatke? Dovoljno guste? Ja ih probala nisam. Nisam mogla, baš kao ni večeras.
Eto, tako je to.Vrijeme nije stalo ni tada, a neće ni sada. Meni se ponekad učini da je na tren stalo, pa se malo pomaklo unazad do nekog sjećanja, dragog ili nedragog, ali vrijednog kao tridesetšest godina jednoga života. A onda damar zakuca jače…
(nastaviće se)