Piše: Saud Grabčanović
Iseljavanje Bošnjaka- muslimana iz Austro-Ugarske u Tursku
Masovni proces iseljavanja muslimana iz Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandžaka započeo je nakon Berlinskog kongresa 1878.. godine. Prema nekim procjenama, iz BiH se tada iselilo u Tursku između 100.000 i 200.000 ljudi.Tada je u Bosni i Hercegovini bio zabilježen pad od 9% muslimanskog stanovništva od popisa iz 1879. u odnosu na onaj iz 1921. Kakav je pad bio u odnosu na popis iz 1871. godine obavljen u Osmanskom carstvu kada su se popisivali samo muškarci, o tome se može samo nagađati. Bošnjaci-muslimani selili su se sa željom da nastave živjeti sukladno tradicionalnim iskustvima, unutar islamsko-teokratske države kakvo je bilo Osmansko Carstvo. Pored Austro-Ugarske značajnu ulogu u iseljavanju Bošnjaka odigrala je i sama Turska u nastojanjima da popuni svoje teritorije. (Lavić, Osman. Iseljavanje Bošnjaka muslimana iz BiH za vrijeme austrougarske vladavine i Risalamehmeda Teufika Azapagića) Bošnjaci- muslimani se iseljavaju u preostale dijelove osmanske države. Većina se iselila u Istanbul, Karamursel, Bursu, Hamidiju, Izmir i ostale druge gradove Osmanskoga Carstva. Podosta se iselilo u bliže krajeve Kosova (Mitrovica, Priština), Crne Gore, Srbije, Albanije, Grčke (Solun) i Makedonije (Skoplje). Vlada države zabranila je iseljavanje u većim skupinama radi sigurnosti sustava i sprjčavanja izbijanja novog oružanog otpora. Iseljavanje je, po nekima, bilo oblik muslimanskog protesta protiv austrougarske vladavine. (Saša Mrduljaš. 2018. Broj Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine u Turskoj. Mostariensia. 22 : 149–162. Pristupljeno 27. prosinca 20)
Ekonomski razlozi nisu bili razlog iseljavanja, jer je civilni upravitelj Benjamin Kalaj od početka u svom vođenju BiH radio na odbrani velikomađarskih interesa, kojima je najveća opasnost bila ujedinjenje austrougarskih Slavena protiv mađarskog interesa. Zbog toga je Kállay nastojao u BiH voditi politiku koja bi spriječila ujedinjavanje južnoslavenskih naroda. Age i begovi, koji su i dalje bili privredno najsnažniji sloj bosanskohercegovačkog stanovništva i koji su na gospodarskom planu nastojali zadržati svoje posjede, postali su mu saveznici. Muslimani se nisu iseljavali ni zbog kakvog pritiska na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kod muslimana bitan se dio na nacionalnom i vjerskom planu zalagao za bošnjaštvo, odnosno za stvaranje bosanskohercegovačkog nacionalnog identiteta utemeljenog na islamskoj kulturi, a Kállay je u bošnjaštvu vidio prigodu za ostvarenje mađarskih interesa, pa je pokušao Hrvate i Srbe u BIH prisiliti da se odreknu vlastitog nacionalnog identiteta i postanu Bosanci katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, grubo im zabranjujući nacionalne institucije i proganjajući isticanje njihova nacionalna imena, a pokušavao im je nametnuti bosanski jezik. Zbog tog savezništva s muslimanskim plemstvom vrlo je dugo Austro-Ugarska odgađala sprovođenje nužne mjere za modernizaciju na selu, agrarne reforme. Usprkos svim tim činjenicama koji su im išli u korist, Bošnjaci- muslimani su se ipak iseljavali iz Bosne. (Saša Mrduljaš. 2018. Broj Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine u Turskoj. Mostariensia. 22 ; 27. prosinca 20)
Još u doba osmanske vlasti u BiH su neke muslimanske porodice imale povlasticu na oslobađanje od vojne obaveze. To se odnosilo za sve one koji su 1862. godine iz Srbije prebjegli u Bosnu. 15. marta 1882. godine Zemaljska vlada za BiH izdala je Naredbu broj 2396. kotarskim oblastima u Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Kostajnici, Brčkom, Gradačcu, Bijeljini, Donjoj Tuzli i Zvorniku, a kojom je potvrđena ta stara povlastica. Bilo je predviđeno da važi do kraja 1887. godine. Kotarskim uredima je naloženo da izvrše popis porodica prebjeglih iz Srbije i da ih oslobode poreza do daljnjeg, a ako se jave sporovi rješavat će ih okružne oblasti. Novi vojni zakon snažno je motivisao muslimane na iseljavanje. (Saša Mrduljaš. 2018. Broj Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine u Turskoj. Mostariensia. 22 (2): Pristupljeno 27. prosinca 20) Pokret protiv iseljavanja muslimana nastao je usporedno s iseljavanjem. Predvodili su ga muslimanski intelektualci. Vrlo zaslužan u tom pokretu je Mehmed Teufik ef. Azapagić iz Tuzle, koji je od 1893. do 1909. bio reis-ul-ulema u Bosni i Hercegovini. Snažan glas protiv iseljavanja digao je i hadži hafiz Muhamed Emin Hadžijahić 1884. tekstom „Patriotizam“ na turskom jeziku u listu Vatan, pozvavši zemljake na ostanak. (Dijak Online EGZODUS PRADJEDOVA- Pismo Husein ef. Užičanina iz 1887. godine dijak.online je licenciran od strane Creative Commons Attribution 4.0 International License. Sva prava zadržana. Prenošenje i distribucija sadržaja je dozvoljena uz uvjet navođenja dijak.online kao izvora informacija. pristupljeno 23. travnja 2020.)
Tu svakako ne bismo smjeli zaboraviti ni čuvenog pjesnika Aleksu Šantića, mostarskog Srbina, koji je napisao pjesmu „Ostajte ovdje“ koju je posvetio svojim komšijama Bošnjacima-muslimanima koji su se u njegovo vrijeme masovno iseljavali iz Mostara u Tursku. Šantić je u toj pjesmi pozivao svoje komšije da se ne sele i da ostanu u Bosni.
Nakon okupacije naše zemlje od strane Austro-Ugarske najprije su se počeli iseljavati Bošnjaci-muslimani iz Bosanske krajine i Hercegovine, a nešto kasnije za njima su krenuli i Bošnjaci iz srednje Bosne, kao i Novopazarskog sandžaka. To je ujedno bio prvi i najveći val iseljavanja iz Bosne i Hercegovine. Najveći broj tih prvih iseljenika su predstavljali seljaci koji su se najviše selili u preostale dijelove Osmanskog carstva na Balkanu, Kosovo, dijelove današnje Crne Gore i Srbije pod osmanskom vlašću. Makedoniju, dijelove Bugarske,Trakiju, Rumeliju i sjevernu Grčku… Jedan manji dio njih odselio se i u današnju Tursku, najviše u evropski dio, a u kasnijim seobama najviše ih se odselilo u Anadoliju. Bogato muslimansko stanovništvo se takođe selilo iz BiH, ali u manjem broju i to najviše u Istanbul i njegovu okolinu. Uloga bogatijeg sloja Bošnjaka je bila da agitira u Osmanskom carstvu i da vrši politički pritisak na austrougarske vlasti, kako bi se ponovno i što prije nekadašnji Bosanski vilajet vratio pod upravu Osmanskog Carstva. Naši su se iseljenici u Istanbulu okupili pod vođstvom begova Fehima Đumišića iz Banje Luke i Osmana Čengića iz Gacka. Oni su zajednički slali peticije Visokoj Porti u kojima su naglašavali težak položaj muslimana u BiH. Kod naših iseljenika je postojala nada da će svojim peticijama uspjeti ubijediti turskog sultana i austrijskog cara da Bošnjaci- muslimani u BiH trpe veliki teror i pritiske od strane austrougarske vlasti. (Lavić Osman: „Iseljavanje Bošnjaka muslimana iz BiH za vrijeme austrougarske vladavine i Risalamehmeda Teufika Azapagića“, 7. svibnja 2018). Ovaj pokret, čiji je cilj bio ponovni povratak BiH pod osmansku vlast, a na osnovu odluka Berlinskog kongresa, potpuno je zamro nakon sramne prodaje BiH Austro-Ugarskoj od strane sultana 1908. godine za 16,5 tona zlata i aneksije naše zemlje od strane K&K monarhije koja je nakon toga uslijedila. Pri tome stanovnike tadašnje BiH niko nije ni zašta pitao!
Nakon prvog i najvećeg talasa iseljavanja Bošnjaka – muslimana iz BiH u Tursku, slijedio je novi val iseljavanja nakon uspostave austrougarske vlasti u našoj zemlji. Povod za to je bilo je donošenje tzv. Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu u novembru 1881.godine kojim je proglašena vojna obaveza (regrutacija) za sve umno i tjelesno sposobne muškarce koji navrše 20 godina starosti. Mnogi mladi Bošnjaci nisu htjeli služiti „ćafirsku“ vojsku, te su masovno ilegalno bježali preko granice iz BiH u Tursku. Zakon o regrutaciji je izazvao i oružanu pobunu kod muslimanskog stanovništva. Ta je pobuna poznata u istoriji kao Hercegovački ustanak iz 1882.godine koji su 10. januara te godine zajedno podigli Srbi i Bošnjaci protiveći se regrutaciji u austro-ugarsku vojsku. Ustanicima su se pridružili i panduri koje je Monarhija osnovala i plaćala. Taj Hercegovački ustanak je u našoj istoriji poznat pod imenom „Druga nevesinjska puška“ ili „Uloški ustanak“.
Pored iseljavanja Bošnjaka–muslimana iz BiH u Tursku u vrijeme austrougarske vlasti zabilježen je i jedan fenomen, a to je povratak jednog dijela iseljenika nazad kući u BiH!
Jedan broj iseljenika koji je bio nezadovoljan svojim tretmanom i prijemom u Turskoj, i koji se nije mogao navići na život u tuđini,vratio se u svoju domovinu. Među tim povratnicima je bilo najviše ledika i vojnih dezertera, dok je povratak kompletnih porodica bio minoran. Među tim povratnicima je bilo dosta naših Bijeljinaca čiji su povratak austrougarske vlasti uredno registrirale. U nastavku ovog rada ću vam prezentirati njihova imena i podatke.
Danas se naši političari kao i istoričari žestoko spore oko toga koliki je bio stvarni broj iseljenika iz BiH u ta vremena. Postoje službeni podaci austrougarske vlasti koji nam govore da se između 1883. i 1905. godine iz BiH iselilo 32.625 osoba, a vratilo se nazad u BiH 4.042, dok se u periodu između 1906. i 1918. godine iselilo u Tursku još oko 24.000 osoba. Zvanični austrougarski podaci koje sam naveo odnose se samo na lica koja su dobila službeno odobrenje da napuste zemlju, a zahtjevi za odobrenje mogli su se podnositi tek nakon 1883. godine, kada je već ogroman broj ljudi napustio zemlju. U ove službene podatke nisu uračunate osobe koje su se iselile iz BiH ilegalno, kao i one koje su zemlju napustile u prve četiri godine austrougarske uprave. Prema mišljenju nekih bosanskohercegovačkih istoričara ukupan broj Bošnjaka koji su napustili BiH u doba austrougarske okupacije BiH iznosi oko 300.000. Postoje i procjene od strane srpskih istoričara koji tvrde da se iz BiH tada iselilo oko 60.000 ljudi. Nepristrasni izvori danas tvrde da je u periodu od 1878. do 1918. godine BiH napustilo oko 100.000 osoba. Ovako različite procjene broja iseljenika nam govore da se radi o pukom nagađanju. Treba svakako navesti da se, pored Bošnjaka, svake godine iz Hercegovine u prosjeku iseljavalo oko stotinu pravoslavnih seljaka. Koliko danas tačno Bošnjaka i njihovih potomaka živi u Turskoj, to je veoma teško procijeniti, jer su se mnogi od njih asimilirali sa lokalnim turskim stanovništvom. Prema zvaničnim podacima državnih vlasti danas u Republici Turskoj živi preko 3 miliona Bošnjaka. Širom republike Turske danas postoji 299 bošnjačkih sela, gdje se govori bosanski jezik. Hajrudin Somun, govoreći o iseljenicima iz bivše Jugoslavije, ističe 1994. da ih u Turskoj ima “najmanje tri, a najviše pet-šest miliona”. Dr Muhamed Filipović navodi procjenu oko tri miliona potomaka iseljenika. Ovu procjenu prihvata i dr. Enes Pelidija. Na drugoj strani, po procjenama nekih naših etnologa, danas u Turskoj živi oko 6 miliona Bošnjaka i njihovih potomaka! Posljedice ovih iseljavanja su bile katastrofalne za etničku strukturu BiH. Iseljavanje Bošnjaka u Tursku iz BiH u doba Austro-Ugarske, upolovilo je bošnjačku populaciju naše zemlje i Bošnjaci-muslimani su tako postali manjina u odnosu na kršćansku populaciju. Ako uzmemo minimalne procjene broja Bošnjaka iseljenih u Tursku u ta vremena i dodamo im broj Bošnjaka koji se nakon genocida i agresije na našu zemlju, devedesetih godina prošloga vijeka, iselio u zapadnu Evropu i Ameriku, ispada da danas u dijaspori živi duplo više Bošnjaka nego što ih danas ima u njihovoj domovini!