CRVENA RUŽA
Jesenje su izmaglice kao prašina, blago prekriju daljinu ostavljajući konture i boje koje se kroz nju naslućuju, navodeći na pomisao da je treba obrisati, skinuti nježno taj tanki sloj sitnih čestica i stići pogledom u daljinu. Zamagljena slika onoga iza podsjeća na stare fotografije uramljene ramom kao prozorskim oknom, prekrivene finim prahom gotovo identičnom onome sa leptirovih krila, ali bezbojnim, bezličnim, jednako raspoređenim i na slici i na ramu. Vrijeme spusti izmaglicu na prohladno jesenje jutro, ali i prašinu na slike naše prošlosti. Što je jesen poznija to su izmaglice gušće, što je prošlost dalja, prašina na slikama je sve gušća, sve je manje proziran taj sloj nježog praha koji krije osmjehe, poglede, ljude, sjećanja…
I, eto, ovog jesenjeg jutra dok se izmaglica povlači ka nebu ispred mog pogleda, na ogradi, na ogoljeloj grani ruže, ukazao se tek procvali crveni cvijet. Sitan, ali jarko crven, dovoljno upečatljiv svojom čistoćom i jarkošću, dovoljno hrabar svojom pojavom da prkosi jeseni, omaglici i trnju koje je jedino ostalo na toj bezlisnoj grani. Taj cvjetić koji je malo zakasnio ili malo više poranio sa svojim ukazivanjem izbrisao je prašinu sa slike jedne avlije od prije dvadest i tri-četiri godine, avlije u koju sam se nakon šest godina izbjeglištva privremeno doselila da ne budem više izbjeglica, refugies, već da postanem raseljeno lice sa prebivalištem u nekom tuđem dvorištu, u nekom drugom gradu. Sjećanja na rat, ali i život prije njega, još su bila “kao da je bilo juče”, a ja sam bila dovoljno mlada i dovoljno snažna da mislim i vjerujem u budućnost. Sjedeći na klupi pored betonskog stola ispod jedne iste ovakve ruže pomagala sam svojoj djeci da urade zadaće, da nauče lekcije, da se pripreme za ono što će im trebati u životu, ali i ono što im neće nikada trebati, a moraju znati. A kada bi oni otišli u školu, ispod iste ovakve ruže sjedila sam i pila kafu sa ženom čije je dvorište bilo, odmarajući dušu i um opuštajućim pričama i smijehom. Znala je Ramiza i bolesnog nasmijati, razgaliti, utješiti. Njen je smijeh bio zarazan, iskren i dovoljno glasan da bi se čuo u drugoj ulici.
“Može l’ se sjedit’?” govorile su komšinice umjesto “dobar dan”.
To im je bio kao neki pozdrav koji Ramiza baš i nije voljela, ali bi im odgovarala:
“Može, može! Hajte i vi s’ nama!”
Ko god je htio da svrati, svratio bi na kafu i ona bi ustajala da donese još jedan fildžan. Ko nije htio, produžio bi:
“Neka, neka, samo vi sjedite. Žurim kući. Drugi put.”
“A, vala, ja sam te radi reda zvala,” rekla bi Ramiza i tiho se nasmijala zakolutavši onim svojim krupnim očima boje badema.
Dodavala bi ona i oduzimala fildžane na toj tacni, ali dva su uvijek bila – njen i moj. Negdje pred kraj prvog ljeta provedenog u hladu te crvene ruže na tacnu je dodan još jedan fildžan, kao član prve postave u debelom hladu cvjetne avlije. Došla nam je tetka Fata.
Tetka Fata je bila iz Bijeljine, kao i ja. Ona i njen muž Šefik imali su kuću u Hambar mahali, ali nisu mogli da se vrate u nju, jer je u njoj već godinama neko drugi živio, neko ko je njihovo smatrao svojim.
Zbog toga su se smjestili kod Ramize čekajući da dođe vrijeme njihovog stvarnog povratka. I jedno i drugo bili su rođeni Bijeljinci. Oboje su bili penzioneri. Šefik je penziju zaradio u JNA kao civilno lice na službi, a bio je i učesnik Narodnooslobodilačkog rata. Tetka Fata je radila u “Kurjaku”, fabrici konfekcije. Kod kuće je šila po narudžbi, onako kako se to nekad kod nas radilo. Tako je i ona zaradila penziju, ali su joj noge oslabile od stalnog pritiskanja papučice na šivaćoj mašini. A i godine su dodale malo kilaže, tako da se kretala pomalo, jedva primjetno gegajući, i polako. Bila je lijepa žena, uvijek uspravnog hoda, uvijek nasmijana. Pomalo je kusala dok priča, ali to je bilo tako simpatično, da sam uživala slušajući je. Tako sam od nje saznala da je bila jedina kćerka u svojoj porodici i da je odrastala okružena ljubavlju i pažnjom braće i roditelja. Kćerka jednog od njih bila je moja prijateljica iz školskih dana, tako da su se kockice moga i njenog života i porijekla iz istog grada počele slagati i uklapati u zajedničku cjelinu. Saznale smo to sjedeći i pijući kafu ispod te crvene ruže iz fildžana sa zlatnim obodom, u tuđoj avliji, dok nam je Ramiza neprestano dosipala ništa ne pitajući.
I čika Šefik je bio zanimljiv čovjek. Uvijek je bio pažljiv, nasmijan i spreman za šalu. Svako jutro išao bi da kupi novine do grada dok bi tetka Fata s nama pila kafu. Košulja, kravata, džemper I, po potrebi, mantil i kišobran, bili su dio njegovog svakodnevnog, što bi mladi rekli, stajlinga. Bili su komšije kakve bih svakome poželjela. Kad god smo svi iz te avlije sjedali za sto bilo je smijeha i lijepe vesele priče. Brak koji je trajao duže nego što sam ja imala godina tada, bio je skladan, uzajamno su se poštovali, bez ružnih riječi i galame. Imala sam osjećaj da je tetka Fata u tom braku bila ona mirna voda koja ima moć da svojim tokom miluje obale, da svojim glasom smiruje bujicu i daje joj širinu, razmičući sve ono ružno i teško što stoji na njenom putu, da bi je umirila i učinila lakšom, podnošljivijom. Uvažavala je svačije mišljenje ,bez obzira na starost, poštovala svakoga i svakome bila na usluzi. Bez kolača nisi mogao izaći iz njenog stana, bez obzira što si u istoj avliji.
Jednom smo, tako sjedeći, započeli neke šale u vezi s “crnim fondovima” i “zaštekanim” novcima koje se ne kriju samo od drugih, već i od samog sebe. Ne znam kako smo se dotakli te teme, ali vjerovatno ju je Ramiza započela, jer je ona uvijek morala imati “zaštekanu” neku paru, poučena svojim bračnim iskustvom i cicijašenjem svog bračnog druga. Ona je o tome često govorila, jer je bila žena široke ruke, kako se to kod nas kaže za nekog kome nije žao potrošiti, podijeliti, počastiti, ali i zaraditi. Za razliku od nje, muž joj je bio sušta suprotnost, što je nju veoma boljelo. Doduše, nije mu bilo teško zaraditi, ali rastaviti se od para bilo je već malo teže. Ona je vjerovala svakome, a on baš nikome osim sebi samome. Dotičući se svih tih naših i njihovih osobina koje se vezuju za materijalno bogatstvo i novac stigli smo do priče koju su tetka Fata i čika Šefik ispričali nadopunjujući jedno drugo, sa smijehom i sa nekim zaboravljenim ili prešućenim detaljem koji je u njihovoj priči naglašavao šaljivi ton zajednički doživljenog.
Kada su se njih dvoje uzeli živjeli su na početku kod čika Šefikove majke. Nije to bila ona “zla “ svekrva o kojoj se pričaju priče od pamtivjeka već, naprotiv, dobra žena koja je snahu objeručke dočekala. Uvijek je imala neke pametne savjete, da snahi i sinu olakšaju zajednički život. Ipak, došlo je vrijeme i oni su kupili svoj plac i sazidali svoj krov nad glavom. Svekrva je bila rado viđena u njihovoj kući. Tetka Fata je radila u “Kurjaku”, ali i kod kuće šila ženama. Ono što bi zaradila išlo je u zajedničku kasu. Jednom je, pričajući sa svekrvom, rekla kako bi voljela napraviti kalufne jastuke za sećiju, ali, eto, uvijek ima nešto preče da se kupi ili uradi na novoj kući. Tada ju je svekrva pitala gdje su joj novci koje zaradi od šivanja kod kuće. Kada je čula od snahe da su i ti novci dio kućnog budžeta, rekla joj je da od sad samo dio novaca troši za potrebe u kući i oko kuće, a da dio sakriva negdje na neko mjesto i od sebe i od Šefika i da ih ne dira dok ne skupi dovoljno za kalufne jastuke.
“ A Šefik? “ pitala je tetka Fata.
“Pa ne mora sve znati,” rekla je svekrva.
I tako je tetka Fata poslušala svoju svekrvu i našla skrovito mjesto u ormaru ostavljajući dio novaca u plavu kovertu, pa u zabačeni ćošak drvenog komada namještaja. S vremena na vrijeme prebrojala bi novac da vidi koliko joj još treba i ponovo ga sakrivala. Vrijeme je prolazilo, koverta bivala sve deblja. Kada se dovoljno udebljala, tetka Fata je naručila jastuke, a kad su bili gotovi, donijela ih i poredala po sećiji. Napokon! Samo, šta će joj Šefik sad reći što je krila novac od njega? Sa strepnjom je očekivala njegov dolazak sa posla. Bojala se da će se naljutiti i reći kako ona nema povjerenja u njega i ko zna šta bi mu još moglo pasti na pamet. Ali, šta je tu je! A tu su i kalufni jastuci, mašala! Ako bude galamio reći će da joj je svekrva rekla da tako uradi, pa neka proba na nju galamiti.
I dođe Šefik sa posla iz kasarne. Vidjela ga je na kapiji, čula njegov korak i pripremala se šta da mu kaže. Umjesto nje, on je prvi progovorio otvorivši vrata:
“ Vidi jastuka! Kad si ih nabavila? Mora da je od onih para iz plave koverte!”
Pogledala ga je začuđeno i iznenađeno.
“ Kakve koverte?”
“Pa one što si je krila u ormaru!” i počeo da se smije.
“Otkud ti znaš za kovertu,” pitala je, još uvijek začuđena njegovim riječima i njegovom reakcijom.
“Ih, moja Fato, koliko sam puta uzeo pare iz nje kad mi zatrebaju! Ali, pošteno sam ih vraćao, majke mi! Znao sam da ti za nešto trebaju. Samo ne znam šta ću sad ako si je skroz ispraznila! Odakle ću sad pozajmljivati?!” smijući se rekao je.
Pričajući o plavoj koverti i kalufnim jastucima oboje su se smijali.
“Ma, da bar reče, da nagovjesti bilo čime da zna za kovertu, da se ne osjećam k’o krivac koji nešto od njega krije, pa hajde! Ali, matori lopov sve vrijeme uzim’o pare. Njemu dobro došlo!” rekla je tetka Fata.
A čika Šefik se šeretski smijao, ne dodajući ništa više priči, sem onoga što je do tad rečeno.
U dubokoj hladovini ispod grana vinove loze i isprepletanih ružinih cvjetova na metalnom poslužavniku zveckali su fildžani dodirujući se kao naše sudbine, kao ti crveni cvjetovi iznad naših glava dok ih je vjetar prvih jesenjih dana te godine, tamo neke, pokušavao uhvatiti u svojoj čarobnoj, nevidljivoj igri. Ta igra još traje, ali igrači polako odustaju jedan po jedan. Sve je manje fildžana, sve je manja i đezva i tacna. Ali, ta crvena ruža kao da je nepobjediva. Prkosi i odolijeva ne samo vjetru, magli, mrazu nego i zaboravu. Ona ima čak i svoju priču.
(nastaviće se)