OSMI MART
Prvi vjesnici proljeća su, otkako znam za sebe, visibabe, cica-mace i Osmi mart. Visibabe se pojave još u januaru, zatim se na grančicama drvceta poznatog kao cica-maca pojave mekani, čupavi pupovi iz kojih se malo kasnije razvije žuti cvijet. A onda nam stiže Osmi mart, poznatiji kao međunarodni Dan žena. Kada se taj dan proslavi, znaš da je proljeće stiglo. I bez obzira što više ne živimo u socijalizmu, taj “paganski” praznik ostao je i dan danas na snazi i ne mogu mu ništa ni Valentinovo, ni Sveti Trivun, jer snaga žene je nemjerljiva i ne može je zaustaviti nikakav svetac ni društveni poredak. Istorija je to pokazala. Ali, nisam sigurna da li Klara Cetkin mirno leži u grobu ili se svakog osmog marta prevrće, posmatrajući sa “one strane” kako se prosalavlja ovaj ženski, a svjetski praznik. Ona je u svojim zahtjevima bila mnogo, mnogo skromnija. Ali, vremena su se mijenjala i mijenjaju se. A tako i društveni poretci. Sa njima od karanfila stigosmo do buketa raznovrsnog cvijeća, parfema, šalova, marama, a Boga mi i skupih putovanja po bijelom svijetu od Beča, Budimpešte, Verone do Maldiva i Dubaia. Da li je Klara znala gdje su Maldivi? Ne vjerujem! Dubai? Ne vjerujem ni to!
A, pamtim ja i neka vremena između tadašnjeg prošlog i sadašnjeg vremena. Gramatički bilo bi to neko prošlo vrijeme prije dalekog prošog vremena i prošlo prije ovog sadašnjeg i ne znam kako bih ga drugačije nazvala osim – vrijeme mog djetinjstava i moje mladosti. Možda socijalizam. Mi u Bosni tada nismo bili gospoda, nego drugarice i drugovi. Za razliku od današnje gospode slavili smo svi iste praznike, nismo imali gospodski pedigre nego smo svi bili ponosna djeca radnika i seljaka. Za mene, to su bila neka sretnija vremena bez teretana, botoksa, rizičnih operacija podizanja stražnjeg dijela tijela i uvećavanja prednjeg gornjeg, vremena kad smo sve bile ravnopravne u ljepoti ili starenju, a jedina hemija stavljala se na glave u vidu kiseline za ondulaciju ženskih glava, mazale su se usne karminom crvene boje i špricale parfemom Crna mačka. Kasnije su stigli ostali karmini, parfemi, a sa njima i buketi raznovrsnog cvijeće. Karanfili su se stidljivo povlačili u ćošak mojih sjećanja. Na moju veliku radost, nisu još izumrli. Ponekad se pojave i pred mojim vratima u rukama mladih ljudi koji znaju da cijene moju pomoć iz vremena kad sam im “pomagala” da napišu lektire ili zadaće, čak i u kasnim noćnim satima, ili onih koji su od svojih roditelja naučili cijeniti topao osmijeh i lijepu riječ. Od moje djece sam uvijek očekivala cvijet koji ću posaditi u moj cvijetnjak i gledati kako raste i znati da je od njih. Karanfil, ruža, svejedno, samo nek ostane tu gdje sam i ja.
A moja majka je uvijek govorila:
“Ne kupujte ništa. Donesite mi peticu. Dobro i vama i meni!”
Možda je malo i pretjerivala sa tim, jer peticu nije bilo lako tada dobiti, a pogotovo baš na 8. mart. Ali, opraštam joj jer nam je željela dobro, ne razmišljajući o tome da nam se može baš taj dan omaći neka druga ocjenu. A šta onda pokloniti!?
Od svojih prijateljica i poznanica majka je dobijala kristalne zdjele, đezve, šolje… Ne sjećam se da joj je tata ikada donio karanfil! A kakav je to komunista bio! Uglavnom su žene ženama donosile poklone, bar što se tiče žena koje su kod kuće radile “nezaposlene” oko djece, ručka, odjeće, obuće, bašte i ostalih zanimacija. Ipak, uveče bi po zgradama mjesnih zajednica i one proslavljale svoj dan. Žene koje su radile u preduzećima proslavljale su ga dobijajući crveni karanfil na radnom mjestu, a onda bi išle u restorane i u zavisnosti od sindikalnih finansija bile počašćene. Domaćice su jedna drugoj nosile poklone i uveče u mjesnim zajednicama same sebe častile. Oblačile bi nedavno sašivene haljine, skidale limene vitlere sa skoro ondulirane glave i pravile frizure, stavljale đerdane i crveni karmin i kretale u provod. Iako je svake godine govorila da će i ona ići, moja majka nije nikada išla. Ili se ja bar ne sjećam toga. Uzalud ju je tetka Rada Srbijanka (tako su je zvali jer je u Bijeljinu doselila s one strane Drine) svakog dana za jutarnjom kafom nagovarala da ide sa njom, ona bi ispočetka govorila možda, ali, kako bi se Dan žena približavao ono “ne” bilo je sve izvjesnije. Na dan uoči rekla bi da neće ići. Kad sam poodrasla počela sam pomagati tetki Radi pri ubjeđivanju, ali bez uspjeha. Uvijek isto. Ujutro poslije slavlja tetka Rada bi dolazila na kafu i pričala kako je bilo i ko je sve bio. Mislim da ona ni jednu proslavu nije preskočila. Uvijek je znala šta se dešava u komšiluku. Ne bih rekla da je bila habernosa, kako se to kod nas kaže, ali tu njenu osobinu pripisujem njenim sposbnostima u pletenju i heklanju. Svi su je zvali da im pokaže ili da im nešto uradi od ručnih radova. Nije bilo kuće u kojoj ona nije imala neki isheklani ili ispleteni odjevni ili ukrasni detalj. Svaku mustru je znala skinuti odmah na prvo gledanje i od nje sam i ja naučila šta znači glot i frket. Pijući kafu i pletući mogla je normalno pričati kao da ništa ne radi. Prsti su radili jedno, a mozak drugo i bili savršeno usklađeni. Takva joj je bila i bašta. A o cvijeću da i ne govorim! Lijepe kate pored staze u njenom dvorištu bile su savršene visine i veličine. Prkosi su gusto rasli skoro u kamenjaru ispod prozora dnevne sobe. Sve moguće boje izmješane sa zelenim igličastim listićima izgledali su kao upravo prostrt ćilim. Prve jagorčevine šarenile su se oko betonske staze prije svakog drugog proljetnog cvijeća. Donosila je ona mami pelcere raznih cvjetova, ali kod mame nisu uspjeli da budu tako lijepi i raskošni kao kod tetke Rade. Ona je imala “ruku” za sve, od sirne pite i pituljica pa do cvijeća, džempera i heklanih miljea. Obično bih prvu jutarnju kafu popila sa njima dvjema. Gledala sam u njene prste, slušala njihovu priču. Mama nije mnogo išla po komšiluku, ali zato je tetka Rada bila svugdje i svugdje je bila rado viđena. Od nje bi mama saznala svaku novost i svaku glupost. Jednostavno, bile su potrebne jedna drugoj. Baš kao čekić i nakovanj. Mama je sjedila kod kuće i bila statična, dok bi tetka Rada bila svugdje i opet stizala kod nje na kafu. Čak i u posljednjim danima moje majke tetka Rada bi ujutro dolazila prvo da vidi kako je ona, da sjedne malo pored nje, kaže koju i onda se polako sa suzama u očima izgubi u sokačiću koji je vodio ka njenoj kući i Titovom gaju.
Kada je mama otišla zauvijek svaka moja posjeta rodnom gradu nije mogla proći a da ne odem kod nje na kafu. Mamine prijateljice i dalje su bile moje utočište, zagrljaj u kojem sam osjetila dio nje, priča u kojoj je i ona živjela. Majka je umrla u decembru, a negdje početkom marta tetka Rada mi je rekla:
“Znaš onaj beli jorgovan koji je tvoja majka volela. Ja sam ga omladila i htela sam joj ga odneti ovog proleća da posadi. Pa, eto, nije bilo suđeno. Iskopaću ti ga kad kreneš na groblje pa ga usadi njoj pod noge. Njoj je namenjen i možda ga i vidi.”
Iako je godinama živjela u Bijeljini nije ni pokušavala pobjeći od svoje ekavice.
Sljedećeg dana svratila sam po taj jorgovan. Bio je Osmi mart. S kraja na kraj grada odnijela sam ga umotanog u novinu i plastičnu kesu. Došavši na groblje stala sam nasuprot drvenog znaka sa maminim ispisanim imenom. Sve je još bilo suviše svježe: tuga, bol, nevjerica, osjećaj da je sa mnom tu negdje u blizini i da me gleda. Vlažna zemlja njene sadašnje avlije uzdignuta iznad njene humke već se polako počela slijegati. Korijen mladog jorgovana bio je kratak, ali razgranat i lako sam ga posadila u rupu iskopanu malim ašovom koji sam na biciklu ponijela sa sobom. Kada sam završila sa poslom pomilovala sam mladi izdanak, pomilovala drveni znak na kom je pisalo mamino ime, pogledom prešla preko humke i sačekala onaj dodir vjetra iz daljine koji bi mi malo promrsio kosu i dotakao lice. Bio je to znak da je vrijeme da se vratim kući.
Sljedeći put kad sam dolazila, otprilike poslije mjesec dana, na tankim grančicama bili su formirani nježni jedva vidljivi zeleni pupovi. Znak da ga je zemlja prihvatila, nahranila, napojila, pružila šansu da preživi prelazak iz jedne sredine u drugu. A, već u maju kada sam za praznik ponovo došla ugledala sam na svakoj grančici po jedan grozd nježnih bijelih cvjetića. Tri tanke grančice ukrašene rijetkim zelenim listićima i mirišljavim kao snijeg bijelim cvjetovima iznenadile su me. Suza koja je krenula zamaglila mi je vid, a odsjaj sunca pomiješao se sa bjelinom tek iscvalih cvjetova.
“Ko ti je to?” začula sam glas pored sebe sebe.
Djevojčica Romkinja stajala je i posmatrala čas mene čas znak ispred kojeg sam stajala.
“Majka.”
“A što miluješ taj cvijet?”
“Zato što je njen. Poklonila joj njena drugarica,” rekla sam i nasmiješila se djevojčici.
“Pa i nije neki veliki! Ali, lijepo miriše! A, imaš li dinar da mi daš? Jedan makar!”
“Malena, i ja sam student i nemam nekih para. I meni drugi daju. Ali, evo ti i kupi makar onu malu rum pločicu,” rekla sam i nasmiješila se.
Oči su joj zasjale i brzo prebacile pogled sa mog lica, cvijeta i humke na dinar koji sam joj pružila.
“Hvala ti. A imaš baš lijepe nokte! Sviđa mi se tvoj lak,” dodala je uzimajući paru.
Ovaj nevini, dječiji komentar natjerao me je da se od srca nasmijem tu na mjestu gdje sam obično plakala. Da sam imala taj lak pri ruci vjerovatno bih joj i njega poklonila.
“Da sam znala da ću tebe sresti ovdje ponijela bih ga da ti nalakiram nokte.”
“Šteta!” rekla je, okrenula se i otišla dalje šetajući između spomenika. Još se jednom okrenula i mahnula mi kao dobroj prijateljici i nestala među mermernim blokovima. Ja sam još jednom pomilovala cvijet i pogledala lakirani komad drveta na kom je pisalo:
Jelka Škorić
1928-1981
Okrenula sam se i laganim korakom krenula ka izlazu. Pomislila sam da će taj bijeli jorgovan ostati zauvijek da krasi humku i da svakog proljeća zamiriše poznatim mirisom, da se razgrana i okiti mnogobrojnim cvjetovima baš kao onaj u tetka Radinoj avliji. Ali, poslije tog prvog i jedinog cvjetanja sasušili su se i listovi i cvjetovi. Otkrila sam to kada sam sljedeći put došla na groblje.
Beživotna, siva, tek stasala biljka nije uspjela preživjeti vrelinu ljeta neke davne 1982. godine. Ali, nisu preživjeli ni crveni karanfili, a ni mnoge majke širom svijeta. Ni tetke Rade nema više. Samo je Osmi mart preživio.
“Živio, živio i sretan nam bio!”
