Piše: Jusuf Trbić
Nedjelja 13. aprila. U Batkoviću, na mjestu nekadašnjeg koncentracionog logora, grupa ljudi skromno i tiho obilježava godišnjicu otvaranja ovog mučilišta, koje je na suđenjima u Hagu nazvano logorom smrti. Sastali su se bivši logoraši da još jednom ožive uspomene na neopisive patnje kojima su bili izloženi, samo zato što su imali pogrešna imena i što su se našli na putu formiranju Velike Srbije, te vječite opsesije srpskih nacionalista. A istorija nas uči da je ideologija stvaranja “velikih” država, koje će okupiti sve pripadnike iste etničke skupine, uvijek zasnovana na zločinu. Ta se ideologija naziva fašizam. Koncentracioni logori su jedno od njenih obilježja.
Danas se i Batković i ostali koncentracioni logori nazivaju u Republici Srpskoj sabirnim centrima ili logorima za ratne zarobljenike, kako je naznačeno i u nekadašnjoj optužnici za Batković bijeljinskog Okružnog tužilaštva. Ali, tu su uglavnom odvođeni civili, a broj ratnih zarobljenika je bio neznatan. Uostalom, samo iz obližnje Janje dovedeno je u jednom momentu oko hiljadu ljudi, svi su izvedeni iz kuća i niko od njih nije ni vidio ratište prije toga. I svi su dovedeni tu s jednim ciljem, a cilj je bio: eliminacija Bošnjaka. Ta eliminacija nije mogla biti fizička, nisu svi mogli biti pobijeni, jer vrijeme Hitlerovog nacizma ipak je bilo iza nas, ali ljudi koji su preživjeli logorske torture bili su eliminisani s tog prostora, zauvijek. Bar tako su mislili velikosrpski ideolozi. Jer, patnje tih ljudi bile su neopisive. A logor, sam po sebi, bio je mjesto potpunog poniženja žrtava, mjesto na kojoj je ubijena ljudskost, prije svega. Logoraši su bili robovi, niža bića, koja nisu smjela ni pogled podići, ljudi svedeni na nivo životinja s kojima svako može da radi šta želi. Može ih tući, mučiti, voditi na prisilni rad, iznajmljivati seljacima kao robove, silovati ih ili ih ubijati, iz osvete ili zbog jednostavne želje za ubijanjem. Logori su bili mjesta na kojima je potpuno ubijena ljudskost.
Logor Batković je otvoren već 1. aprila 1992. godine, što znači da je bio davno pripremljen. Prvi komandant je bio potpukovnik Momčilo Despot, a naslijedio ga je Petar Dmitrović, pa zatim Đoko Pajić. Sve logore formirala je vojska i svi su bili dio iste mreže, i u BiH i u Srbiji. Kroz logor u Batkoviću prošlo je oko 4 hiljade ljudi, ubijeno je, koliko se do sad zna, više od 80. Mnogi logoraši dovođeni su iz drugih logora. Samo za tri dana krajem juna dovedeno je oko 400 ljudi iz logora Sušica. Uslovi za život su bili nesnošljivi: stalna premlaćivanja, odvođenja na prisilni rad, na kopanje rovova i kao živi štit, rad na imanjima semberskih seljaka, silovanja, nezamisliva iživljavanja i poniženja, gladovanje, uskraćivanje osnovnih potreba, sve je to bio dio bogatog repertoara torture nad ljudima. Neki su umrli od gladi ili žeđi, neki od iscrpljenosti, neki su podlegli pod udarcima, neki su poginuli na kopanju rovova. Svi do jednog pretvoreni su u robove, u sjenke od ljudi, kojima je svako mogao da čini što god mu je volja.
Ali, nije Batković bio jedino mučilište. U obimnoj publikaciji Centra za demokratiju i tranzicionu pravdu pobrojani su i drugi, manji logori na području bijeljinske opštine. U Novom Selu su u julu 1995. u štalama bili smješteni logoraši koji se nisu mogli smjestiti u hangarima u Batkoviću. Logor se nalazio i u Silosu bijeljinskog “Žitoprometa”, posebno u septembru 1993. godine, a takođe i u Vanekovom mlinu, u kojem je, pored ostalih, život završio i Avdo Palić, pukovnik Armije BiH, koji je, uz garancije međunarodnih snaga, došao na pregovore s Mladićevom komandom. Zapamćen je i stravični događaj, kad su pripadnici srpske vojske u Vanekovom mlinu zaklali dva mlada čovjeka iz Ključa, a glavu jednog od njih iznijeli na cestu, kao fudbalsku loptu. Civili su dovođeni i u kuću Osmana Velagića u Janji, u Fazaneriju u Suhom Polju i školu u Hasama, u kuću kod crpne stanice u selu Topolovac, u bijeljinsku Klaonicu. U prva tri dana aprila 1993. mnogi su dovođeni u Arkanov stab, u staroj zgradi Urbanizma, pored Muzeja. Te zgrade više nema, kao ni Vanekovog mlina. Sljedbenici zločina uklanjaju tragove. Postojali su i logori na Majevici, u kojima su boravili logoraši određeni da rade najteže poslove za srpsku vojsku, od sječe šume do kopanja rovova.
U Bijeljini je vođen sudski postupak za logor Batković. Uprkos brojnim dokazima, među kojima su i oni dobijeni iz Haga, i velikog broja svjedoka, srpsko pravosuđe je, kao i u svim sličnim slučajevima, zločince nagradilo, a žrtve kaznilo. Neosporna činjenica da su civili dovođeni silom u logor, da su mučeni i ubijani, bijeljinskom pravosuđu nije značila ništa, pa se dogodilo i to da tužilac nije uložio žalbu na prvostepenu presudu, što je bez primjera u pravnoj praksi. Sud se još jednom narugao pravdi, na način koji može ući svjetsku istoriju beščašća.
I ne samo to. U cijelom entitetu RS teško ćete naći medij, političara, intelektualca, crkvenog čovjeka, pa čak i običnog građanina, koji će reći javno i jednu jedinu riječ o zločinima nad nesrbima. Svijetli izuzeci poput Dragana Bursaća, Slobodana Vaskovića, Srđana Šušnice, Duška Tomića ili pokojnog Lazara Manojlovića samo još jasnije osvjetljavaju ovaj moralni mrak u kojem živimo.
Zato mi treba da se sjećamo, da krvavu i strašnu prošlost držimo u životu, da ne prođe sve dok ne čujemo istinu od onih koji godinama brane zločin, laž i tekovine fašističke ideologije. Bojim se samo da tako nešto nećemo skoro dočekati.
