Piše: Jusuf Trbić
Stari ljudi kažu da duše umrlih posjećuju ponekad svoje kuće, ulice, gradove i sela, da vide ono za čim žude. Dođu, gledaju, obraduju se ako vide da ih još pamte, rastuže se ako shvate da je sve drugačije od onoga što su očekivali. Pa odu opet u neizmjerni vrtlog vremena.
Učinilo mi se jednom da vidim malu, treperavu svjetlost koja polako ide, poštapajući se, ulicom pored Pošte, pa kad je došla do spomenika Đedi Kecmanoviću, na raskrsnici, na malom ostrvu s travom, oko kojeg obilaze užurbani automobile, zastade. Krenem za tom čudnom svjetlošću, i shvatim : to duh Đedin stoji pred neuglednom bistom, ispod koje piše njegovo ime, s godinama rođenja i smrti, i vrti glavom. Čini mi se da nije baš zadovoljan. Onda podigne pogled na kuću Mage Živanović, simbolu velike pjesničke ljubavi pjesnikinje Mage i Dučića, neprevaziđenog poete, pa se, namrgođen, strese. Zar se tako čuva kultura, zar se tako njeguju najljepše uspomene? U šta se to Bijeljina pretvorila?
Krene zatim laganim korakom niz ulicu, pa lijevo prema džamiji. Ne prođe mnogo, a on ugleda tablu na kojoj piše : Ulica Raje Baničića. Đedo skine šešir, pa protrlja oči. Je li to moguće? Onaj četnički koljač, zaboga? Klecajući požuri nazad, duž Majevičke, da vidi još malo stare Bijeljine, makar nekadašnji Vanekov mlin, makar neku poznatu sliku nekadašnjeg grada. Na kraju ulice otvori mu se trg kakav prije nije vidio, s okruglom cestom u sredini, lijep. I taman da odahne, pogled mu padne na tablu, okačenu visoko, da je vide prolaznici. Na njoj velikim slovima piše : Trg đenerala Draže Mihajlovića. Ispadne mu štap iz ruku. Pa, ovo je kraj svijeta, kaže tiho, ovo je da umreš još jednom. Zar i to…?
I svjetlost njegova počne da tamni, da se smanjuje i nestaje, sve dok na pustom trgu ne ostane samo mrak. Mrak koji ovom gradu tako dobro pristaje.
………………..
Vojislav Đedo Kecmanović je bio jedan od najvećih, najzaslužnijih i najomiljenijih ljudi koje je Bijeljina ikad imala. Rođen je 1881. godine u Čitluku kod Prijedora. Gimnaziju je završio u Sarajevu i Sremskim Karlovcima, a medicinski fakultet u Pragu, 1911. godine. Tu se upoznao s Masarikovim revolucionarnim idejama, i ostao im privržen čitavog života. Kao ljekar najprije je radio u Tuzli, odakle je za vrijeme Balkanskog rata otišao u Srbiju, da se bori kao dobrovoljac. Nakon rata vratio se u Tuzlu, pa u Sarajevo, uključio se u revolucionarni pokret i bio uhapšen. Na poznatom banjalučkom “veleizdajničkom procesu” osuđen je na pet godina robije, koje je izdržao u zatvorima u Banjoj Luci i Zenici. Od 1918. godine živio je u Bijeljini. U to vrijeme ljekari su bili rijetki i jako cijenjeni, a Vojislav Kecmanović je ubrzo postao omiljen u narodu. Liječio je siromašne, pomagao im, znalo se da je u svako doba dana i noći spreman da ode bolesniku i da učini sve što može. “Narodni čovjek”, kako se nekad govorilo, dobio je i nadimak Đedo, i po tome ga je znao svaki čovjek i svako dijete u bijeljinskom kraju. Ali, on nije bio samo ljekar, već i neumorni kulturni radnik, čiji je doprinos prosvećivanju naroda ovoga kraja nemjerljiv. Uz ostalo, bio je i pokretač mnogih akcija, predsjednik kulturno-prosvetnog društva, inicijator osnivanja Narodne biblioteke “Filip Višnjić”, učesnik u svim kulturnim, ali i političkim zbivanjima u Bijeljini. Od početka ustanka radio je za partizane, a u junu 1943. godine prebačen je na slobodnu teritoriju. Kao izuzetno poštovan i ugledan čovjek, izabran je za člana AVNOJ-a i predsjednika ZAVNOBiH-a ( koji je imao tri zasjedanja : 25. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu, 30. juna 1944. u Sanskom Mostu i 26. aprila 1945. u Sarajevu), a nakon rata je od 26. aprila 1945. do novembra 1946. godine bio predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Bosne i Hercegovine – iako nikad nije bio član Komunističke partije.
Umro je u Sarajevu 25. marta 1961. godine.
……………………
Drugi svjetski rat na ovome tlu nije bio samo borba protiv fašizma, već i ostvarenje težnji za drugačijom, boljom i pravednijom državom, za ulazak u novi svijet, čiji je temelj antifašizam, za ravnopravnost i slobodu ljudi, u skladu s vremenom koje dolazi. Bosna je 1943. godine dobila svoje antifašističko vijeće, da bi se i time pokazalo da je jednaka s ostalim republikama. Na početku zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, 25. novembra tačno u 19 sati, Vojislav Đedo Kecmanović se obratio prisutnima riječima : “Smrt fašizmu, sloboda narodu!” U sali je bilo 247 delegata iz cijele BiH, iz svih slojeva stanovništva. U svom pozdravnom govoru predsjednik AVNOJ-a dr Ivan Ribar rekao je i ovo : “ Bosna je bila prva koja je ostvarila bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana. Iako je ona imala najkrvavijih dana, iako su tu vršeni najkrvaviji pokolji, nije opustošena zahvaljujući borbi Narodnooslobodilačke vojske…Naše divizije se junački bore širom Bosne i Hercegovine, ali ne samo da oslobode BiH, nego da učine zauvijek kraj zavadama naroda hrvatskog, srpskog i muslimanskog, da protjeraju okupatora i unište izdajnike i da Srbi, Hrvati i Muslimani BiH stvore svoje predstavništvo u zajednici s ostalim jedinicama Federalne Demokratske Jugoslavije, u kojoj BiH treba da zauzme ono mjesto koje joj pripada.”
A Đedo Kecmanović je rekao : “ Otupljena je oštrica najmoćnijeg oružja koje je neprijatelj uperio protiv naroda Jugoslavije, pomoću kojeg je htio uništiti nas i osigurati svoj život na Balkanu. To je oružje bratoubilačkog rata. To oružje danas je nemoćno.”
Najvažniji zaključak Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a bio je definisanje BiH kao jedinstvene države ravnopravnih naroda. Rezolucija, kao osnovni dokument ZAVNOBiH-a, sumirala je te stavove u poznatoj izjavi : “ Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja BiH, hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi BiH učestvovaće ravnopravno s ostalim našim narodima u izgradnji Narodne Demokratske Federativne Jugoslavije.”
Tako je najviše zakonodavno tijelo BiH, u potpunoj saglasnosti s Poveljom o ljudskim pravima, utvrdilo princip ravnopravnosti, prava i sloboda ljudi, bez obzira na njihove etničke, vjerske, političke i druge razlike, a Bosnu kao ravnopravnu državu u sastavu federativne Jugoslavije. To je ono što i danas toliko smeta neprijateljima Bosne, jer njihov cilj je uništenje Bosne i Bošnjaka, njihovo opredjeljenje je neravnopravnost, diskriminacija, aparthejd, otimanje tuđeg, njihova zastava je fašizam. Zbog toga je Skupština RS-a na Palama, početkom 1992. godine, na inicijativu Radovana Karadžića, donijela akt o poništenju odluka ZAVNOBiH-a, jer to je bio njima trn u oku. Zbog toga je i svaka vlast u entitetu stvorenom zločinom svim silama potvrđivala da je sljedbenik i čuvar tih zločina, kojima je, na kraju dvadesetog vijeka, usred Evrope, stvoreno carstvo mraka. I to čini i danas.
…………………..
Vojislav Đedo Kecmanović bio je i ostao svijetli lik bijeljinske i bosanskohercegovačke istorije. Njegov rođeni brat ostavio je iza sebe unuka koji se zove Nenad Kecmanović. To je nekadašnji sarajevski profesor, rektor Univerziteta, reformista i član Predsjedništva BiH, koji je prevrnuo ćurak naopako i postao ideolog velikosrpstva i novog fašizma. Onog istog protiv kojeg se Đedo Kecmanović borio.
Ne znam da li je duh Đedin ikad vidio šta mu potomak radi. Ako jeste, vjerovatno je poželio da ponovo umre, i da se više nikad ne vrati.