Piše: Saud Grabčanović
Početak konzumiranja piva i otvaranje prvih pivara u Bosanskom vilajetu
Sve do potkraj 19. vijeka pivo je bilo skoro potpuno nepoznato piće u Bosanskom ejaletu. U Osmanskoj državi, kao i Bosni koja je ulazila u njen sastav, proizvodnja piva i uživanja alkoholnih pića do tanzimatskih reformi bili su zabranjeni. Međutim, druga polovina 19. vijeka značajna je po tome što se u Osmanskoj državi životni stil stanovništva, posebno osmanske elite, sve više okreće ka Zapadu. To je stvorilo mogućnost kod Bosanaca za javno uživanje alkohola i piva koje se tada pojavilo kao novi produkt na našem prostoru i vrlo brzo postalo velikim „hitom. Pivo se u Bosanski ejalet uvozilo preko Save iz obližnje Austro- Ugarske. Potrošnja piva u Bosanskom ejaletu je dobila velike razmjere, te su se na uvoz ovog proizvoda u Bosnu trošile velike pare. U cilju smanjenja troškova na uvoz piva kod tadašnjih Bosanskih valija se pojavila ideja o otvaranju prve pivare u našoj zemlji. Počeci proizvodnje piva u našoj zemlji predstavljaju početak manufakturne proizvodnje i modernog društvenog života. O prvim pokušajima izgradnje pivare u Bosni sredinom 19. stoljeća govori dosta izvora. Jedan od prvih koji je to pokušao bio je Teodor Kljaić, trgovac iz Jasenovca u Hrvatskoj, ali, se ne zna da li je uspio da otvori pivaru. Za „Večernju poštu“ je 1932. godine Rudolf Zaplata napisao zanimljiv natpis „Huršid-paša o podizanju pivare u Sarajevu“. Prema ovom tekstu je Antun Izenter otvorio prvu točionicu piva u Sarajevu, ali je ona zatvorena nakon svađe i sukoba koji je uslijedio između njegovih mušterija. U izvještaju zaptija je napisano da se incident dogodio u kafani Antuna Izentera. Pored toga, u tekstu se spominje i bezuspješni pokušaj austrougarskog podanika Alojza Zapera, koji je zajedno sa sarajevskim trgovcem Aleksandrom Semom otvorio u Sarajevu 1855. godine radionicu za bojenje i bijeljenje svile. Poslije je tokom 1858. godine Zaper sklopio ugovor sa pivarskim majstorom Edmundom Tramplerom o podizanju pivare u Sarajevu i uložio u opremu 3.147 pjastera. Međutim, poslije je Zaper raskinuo ugovor sa Tramplerom i do izgradnje pivare nije došlo. Osman Mahzar-pašu u Bosni, zamijenio je beogradski muhafiz Šerif Osman-paša rodom sa Krita, koji je imenovan bosanskim valijom 23. januara 1861. godine. On je došao u Sarajevo 18. februara 1861. godine, a ostao je u Bosni do 25. maja 1869. godine. Kako sam već rekao, on je ostao upamćen kao veliki reformator koji je pokušao da modernizira Bosanski vilajet izgradnjom prvih privrednih objekata. Pored niza dobrih dijela koja je Topal Šerif Osman-paša uradio u Bosanskom vilajetu, on je poznat i po tome što je u Sarajevu 1864. godine izgradio Sarajevsku pivaru koja se smatra prvom industrijskom proizvodnjom u Bosni i Hercegovini. Izgradnja pivare u Sarajevu je predstavljala presedan u tadašnjem Osmanskom carstvu. Inače je ovaj paša bio u našem narodu poznat kao ljubitelj “dobre kapljice“! O Topal Šerif Osman–paši njegovi savremenici su napisali sljedeće: Šerif Osman-paša živi u jelu po evropejski, prilagođava se zapadnim običajima, vozi se u karucama, učestvuje u maškaradama, kad ih konzuli priređuju, oblači njihova odijela i rado se s konzulkinjama zabavlja“.
Ovakav način života valije Osman-paše izazvao je kod stanovništva Bosne želju za brže prilagođavanje zapadnoevropskom društvu. Intenzivni reformski procesi koji se sprovode za vrijeme Šerif Osman-paše donijeli su izvjesne pozitivne novine koje nastaju u Bosni. U Sarajevu se otvara pivara kao simbol novog vremena, koja korjenito mijenja izgled grada i života u njemu. Kako je izgledala izgradnja pivare u Sarajevu najbolje je opisano u članku sjećanja Koste Mandića koji je bio sudionik tih događaja. Njegova su sjećanja objavljena u „Jugoslovenskom listu“ 1930. godine pod nazivom „Kako je počela prva proizvodnja piva u Sarajevu 1864“. O izgradnji pivare on kaže sljedeće:
„U jesen 1863. godine u Sarajevo dolazi jedan bogati trgovac i industrijalac Jevrejin iz Stare Gradiške u Slavoniji, neki Feldbauer. Boravio je u Sarajevu desetak dana, posjetio nekoliko puta valiju Topal Šerif Osman-pašu, kupio livadu i malo gaja u Kovačićima kraj čifluka Ali-bega Dženetića. Kad je, poslije dva mjeseca, opet došao, bila su s njim dva musafira i troja teško natovarena teretna kola. Njegovi saputnici bili su hemičar iz Beča, mašinski majstor iz Zagreba, a na kolima koja su stradala na putu koji se gradio od Broda do Sarajeva bili su kotlovi i mašinerija za pivaru. Poslije toga, nakon pola godine, u Sarajevu se počelo točiti domaće, sarajevsko pivo. To je bilo 24. maja 1864. godine.“
Bosanski valija Topal Šerif Osman-paša je nadgledao izgradnju i osnivanje pivare. Josef je podigao i otvorio pivaru tačno tamo gdje su ranije najviše gorjele vatre sarajevskih izletnika na Kovačićima. Značajno je to da je Sarajevska pivara bila smještena ispod samog izvora Kovačića potoka, te je zbog toga raspolagala dovoljnom količinom vode. Feldbauerova pivara je bila jedna od najstarijih manufaktura u Bosni. Pivare, od kojih je jedna osnovana 1864. godine, još za vrijeme osmanske vladavine, konsolidirane su u jedinstveno preduzeće sa proširenim kapacitetima.
Kako sam ranije spomenuo, u članku pod nazivom : „Kako je počela prva proizvodnja piva u Sarajevu 1864“ dati su i podatci o prvom točenju i pijenju piva u Sarajevu, kada je pivara puštena u pogon. Evo i ostatka tog članka objavljenog 1930. godine :
„Prvo točenje piva je bilo svečano. U hladovitom šljiviku, u udolini više Pivare, po prostrtim ćilimima poredani su bili oko okrugle sofre, pokrivene svakim mezetlucima, jastuci i dušeci za odlične goste, a kraj potočića u dnu šljivika okretali su se na ražnju pretili janjci. U dugom nizu kočija pristizali su gosti: valija Šerif Osman-paša s vojničkom i civilnom svitom, strani konzuli sa sekretarima i najodličniji građani svih vjera. Zasjeli su za sofru, jeli, pili, veselili se i držali zdravice, a svirkom ih je zabavljala muzika kombinovana iz vojnih krnetaša i borozana i probranih goričkih Cigana. Za sofrom sa desne strane valije sjedio je carski ruski konzul Šuljepnikov, s lijeve strane Moulin, konzul cara Napoleona III. Bili su tu i konzuli engleski Holmes, talijanski Durando, pruski Blau i austrijski Haas. Bili su još austrijski general-štabni oficir Roszkiewitz i Sterneck, ruski geolozi, od Sarajlija niz uglednih građana, među njima Antonije Jeftanović i Petrakija Petrović. Veselje je trajalo do u mrak. Pred razlaz valija, razdragan pićem koje nije zabranjeno Koranom, ispio je još jednu čašu za sretan napredak pivare i galantno, u ime plaćanja troška za sve društvo, napunio je praznu čašu zlatnim turskim lirama. Zli jezici su već sutradan govorili da valiji taj trošak nije teško pao, jer bi lirama kojim ga je, moleći koncesiju darovao pivar, mogao napuniti do ruba i poviše onakvih čaša. Međutim, zli jezici su uistinu bili zli, jer je Šerif Osman-paša bio pošten upravnik. Ostali narod se veselio i pio pivo na livadi ispod pivare i mnogo docnije se razišao kućama uz cio niz incidenata. Najprije jednu veselu grupu teferičlija zaustaviše maltari na mostu koji je, tridesetak koraka niže sadašnjeg mosta, spajao Kovačiće sa desnom obalom Miljacke. Trebalo je platiti maltarinu za pivo koje su Sarajlije ponijele kući u ibricima i bardacima. Ali se Sarajlije ne dadoše ni opepeliti, nego riješiše to pitanje opštinskih finansija odmah na licu mjesta tako što pivo sručiše u grla na brzu ruku i „s nogu‟, pa na svoje zavičajno tlo, uz proteste maltara zakupnika, stupiše s praznim bardacima i ibricima”.
(nastaviće se)