Piše : Saud Grabčanović
Stvaranje novog plemstva u Bosni i borba za privilegije
Prilikom turskog osvajanja Bosanskog kraljevstva 1463. godine najveći dio tada vladajućeg bosanskog plemstva je bio pobijen, odveden u ropstvo ili pobjegao u okolne zemlje. Tako je praktično nestalo starog bosanskog plemstva. U Bosni je preostao tek mali broj potomaka sitnog, ranije razbaštinjenog plemstva. Nakon učvršćenja osmanske vlasti u Bosni mnogi od tih razbaštinjenih bosanskih plemića su prešli na islam zajedno sa svojim porodicama. (Hranušić, Hercegović, Borovinić, Branković, Vranešević , Desisalić-Vuković itd.).
Svi oni su ranije bili bogumili-pripadnici heretičke Crkve bosanske, te su zbog toga u progonima kralja Stjepana, a i ranije, u progonima njegovog oca Tomaša, izgubili sve svoje posjede-lene, kao i plemićke titule i ostala prava i privilegije.Takođe i veliki dio običnog stanovništva ranije kraljevine prelazi na islam, a posebno u velikom broju pripadnici nekadašnje Crkve bosanske-heretici zvani bogumili. Razlozi masovnog prelaska bogumila na islam leže, prije svega, u dobrom postupanju Osmanlija prema njima. Osmanlije lijepo postupaju sa bogumilima, vraćaju im otete zemljišne posjede, sela i kuće iz kojih su protjerani, te im daju vjerske slobode i ljudska prava. Dalji razlozi prelaska iz bogumilstva na islam leže i u frapantno velikoj sličnosti učenja Crkve Bosanske sa islamom kao religijom. Pripadnici datašnjeg bošnjačkog bogumilskog plemstva odlikovali su se pismenošću, kulturom i vještinama rukovanja oružjem. Bosanski su vitezovi bili posebno cijenjeni u cijeloj Evropi. Poznato je da su bosanski vitezovi u doba postojanja Kraljevine Bosne učestvovali i pobjeđivali na viteškim turnirima širom Evrope.
Mnogi su od njih nosili titulu viteškog reda Zmaja , koju su dobijali samo najveći junaci u kršćanskom svijetu. Iz tih vremena ostala je poznata pobjeda bosanskih vitezova na viteškom turniru u Budimu 1412 .god. U vjerskim progonima koje je protiv bogumila vodio kralj Stjepan većina ovih ratnika gubi svoje titule i posjede, biva prognana i pada na prosjački štap. Kasnije veliki dio ovih razbaštinjenih plemića, nakon turskih osvajanja, učestvuje u ratovima na strani Osmanlija. Ubrzo, oni kao dobri i vješti ratnici dobijaju osmanske plemićke feudalne titule spahija, begova i aga i to za svoje zasluge, te tako ponovo postaju vlasnicima zemljišnih posjeda. Jedan manji dio bošnjačko-bogumilske populacije tinejdžerskog uzrasta odveden je u ropstvo u Tursku . Oni su tamo primili islam i pristupili devširmi-regrutaciji u adžami-oglan, čime su postali pripadnicima elitne osmanske profesionalne vojske – janjičara. Ti su se Bošnjaci kao janjičari posebno isticali u ratovima koje su Osmanlije vodile protiv kršćanskih zemalja: Ugarske, Austrije, Poljske, Rusije, Ukrajine, Mletačke republike…pa su kao nagradu i oni dobijali osmanske plemićke titule kao i zemljišne posjede širom carstva, a najčešće u Slavoniji, Sremu, Banatu, Ugarskoj i u samoj Bosni, odakle su potekli. Najsposobniji među njima obrazovali su se na visokim osmanskim školama i postali su uspješni carski službenici, a neki su dogurali i do vezira, pa čak i do titule Velikog vezira.Takođe u toku turskih osvajanja i u prvim godinama osmanske vlasti dolazi do egzodusa dijela stanovništva koje pred Turcima bježi u zapadne kršćanske zemlje, a na njihovo mjesto se naseljava novo stanovništvo pretežno islamske vjere, koje dolazi sa Turcima. Među tim došljacima koji ostaju živjeti u Bosni najmanje je bilo etničkih Turaka. Turci koji su se u ta vremena naseljavali u Bosni pretežno su bili ratnici koji su od turskih sultana za svoje zasluge dobijali kao nagradu titule spahija-begova i zemljišne posjede u Bosni.
Te turske spahije tada na svoje nove zemljišne posjede, koji su pusti zbog bjekstva autohtonog stanovništva, dovode i naseljavaju pravoslavno stanovništvo Vlahe, Srbe i Crnogorce. To stanovništvo turski begovi su doveli sa njihovih ranijih feudalnih posjeda u carstvu i naselili su ga kao radnu snagu na svoje posjede u Bosni . Primjer jedne od tih begovskih porodica koje imaju čisto tursko porijeklo je porodica Čengić iz Hercegovine. Pored turskih begova, na prostore Bosne dolaze razne skupine naroda iz ostalih dijelova carstva : Čerkezi, Tatari, Azeri, Kurdi, Turkmeni, Jermeni… To su manjim dijelom ratnici, a većim dijelom zanatlije, trgovci, vjerski učitelji i derviši. Došljaci se miješaju sa lokalnim stanovništvom, muški članovi tih skupina žene se Bošnjakinjama. Vremenom došljaci se utapaju i asimiliraju u okolnu slavensku većinu i tako gube svoj jezik i identitet. U Bosnu su dolazili čak i prebjezi i pustolovi iz zapadnih kršćanskih zemalja koji su primali islam i tu ostajali. Njihov broj je u odnosu na ostale došljake bio minoran.
Na osnovu gore iznesenog, da se zaključiti da se etnička struktura stanovništva u Bosni nakon turskog osvajanja prilično izmijenila. U tom periodu skoro je potpuno nestalo starog bošnjačkog plemstva iz doba Bosanskog kraljevstva. Mnoge poznate plemićke porodice su nestale ili su potpuno izumrle, tek mali broj njih je ostao i to većinom sitno razbaštinjeno plemstvo bogumilskih korijena. Na mjesto starog plemstva sada se formira novo osmansko plemstvo i nove plemićke porodice koje čine potomci običnih ljudi koji nisu imali „plavu“ krv: dobrih Bošnjana, te islamiziranih Vlaha-stočara koji su služili u osmanskoj vojsci kao „martolosi“, a jedan dio novog plemstva čine i etnički Turci, kao i pripadnici drugih naroda. Najveći dio tog novog bosanskog plemstva su predstavljali zaslužni skorojevići bez ranijeg pedigrea koji su se istakli u ratovima. Novonastalo bosansko plemstvo je većim dijelom imalo slavenske korijene, a nešto manji dio su predstavljali etnički Turci i pripadnici ostalih naroda koji su činili Osmansko carstvo toga vremena. Osmansko Carstvo, od početaka pa do 18.vijeka, je teško, zapravo nemoguće i neprimjereno definisati sa aspekta tadašnjeg zapadno-evropskog feudalizma kao feudalnu državu. U ta vremena Osmansko je carstvo bilo strogo centralizovana islamska država, gdje je sva moć i vlast bila skoncentrisana u rukama dinastije Osmanovića, tj. svu je vlast u svojim rukama imao sam sultan i njegova porodica. On je bio gospodar sve obradive zemlje , šumskih kompleksa i sve infrastrukture u cijelom carstvu. Turski sultan je bio gospodar života i smrti svakog podanika svog carstva. Osmanski sultani su od zaposjedanja grada Konstantinopolisa 1453. godine nosili tri titule: sultan ili padišah, halifa vrhovni vjerski poglavar svih muslimana sunita na svijetu i car rimskog carstva ( istočnog). U to vrijeme stroge centralizacije vlasti plemićke titule kod osmanske feudalne aristokratije nisu bile nasljedne, kao što je to tada bila praksa u kršćanskom svijetu. Osmansko plemstvo se dijametralno razlikovalo od zapadno-evropskog kršćanskog plemstva toga vremena. U Osmanskom carstvu sve do 17. stoljeća je vladao zakon „timarskog spahiluka“.Taj je sistem u praksi ovako funkcionisao: onaj ko bi se istakao u ratu od sultana bi, kao nagradu, dobio plemićku titulu i zemljišni posjed u kojem je mogao uživati do kraja svoga života ili dok ne padne u sultanovu nemilost. Nakon smrti tog spahije taj se posjed nije mogao naslijediti od strane njegove djece ili potomaka, nego bi se morao vratiti nazad u posjed sultanu, koji bi ga sada dodjeljivao nekom drugom koji bi se istakao u sljedećim ratovima.Timarski spahiluk za Bošnjake je od početka bio neprihvatljiv, posebno za potomke preživjelog starog bosanskog plemstva koje je znalo za drugačije standarde raspodjele feudalnih lena i nasljednog prava nad njima. Sam „timarski sistem“ nazvan je po zemljišnom posjedu koji je sultan dodjeljivao spahijama kao platu za njihovu vojnu službu. Timari su bili najmanji od sultana dodjeljivani posjedi, sa kojih se ubirao godišnji prihod prosječno od 20 000 akči. Veći posjedi su bili zijameti, sa kojih se ubirao prihod od 20 000 do 100 000 akči, a najveći posjedi su se zvali hasovi, i oni su donosili prihod veći od 100 000 akči. Timari su dodjeljivani spahijama na upravu, zijameti su dodjeljivani višim carskim službenicima i zetovima dinastije, a hasove je sultan ostavljao za sebe i carsku porodicu.
Na prvi pogled bi se moglo reći da je sve bilo slično kao i u evropskim kršćanskim zemljama. Spahija ratuje za vladara, a zauzvrat postaje vlasnik zemljišne parcele na kojoj žive i rade od njega zavisni seljaci. Međutim, nije tako. Spahija nikad nije uspijevao da postane vlasnik zemlje. Dok je ratovao za sultana, dobijao je prihode sa zemlje. Pored toga, imao je mogućnost da napreduje u državnoj službi i kao komandant vojnih jedinica, ukoliko se pokaže kao sposoban ratnik. Ukoliko sultan više ne bi bio zadovoljan njegovom službom, mogao je jednostavno da ga otpusti. Automatski spahija gubi pravo na taj zemljišni posjed ! Prema tome, bilo bi najpravilnije reći da je timar zapravo predstavljao neku vrstu plate koju je spahija dobijao za obavljanje vojne službe i odanost sultanu. To nije bio klasični evropski feudalni posjed sa pravom nasljeđivanja. Protivljenje timarskim zakonima je kod Bošnjaka posebno kulminiralo nakon nakon bitke kod Siska 1593. godine. Pod izgovorom da trpe najveće gubitke u ratovima koji su u to vrijeme vođeni u pograničnim oblastima sa Habzburzima, Bošnjaci su zatražili od sultana da promijeni ovaj zakon i da uvede nasljedno plemstvo. Uvjeravali su sultana da će na taj način dobiti mnogo bolje ratnike i da će se ratničko umjeće i odanost osmanskoj dinastiji povećati i prenositi sa koljena na koljeno u okvirima istih porodica. Osmanski sultan, pod pritiskom svojih tada najboljih i najpouzdanijih ratnika, popušta i uvodi novu kategoriju, ali samo za Bošnjake : nasljedni timarski spahiluk-odžakluk. Ovaj zakon je za druge dijelove carstva uveden tek krajem 17. vijeka.
Znači, bosanske spahije su prve djelimično uspjele da izdejstvuju ovu privilegiju za sebe još pod kraj 16. vijeka! Uvođenje nasljednog prava na spahijske posjede i titule može se smatrati prvom velikom političkom pobjedom Bošnjaka i dobijanjem specifičnog oblika bošnjačke autonomne samouprave za njihovo plemstvo na prostorima Bosanskog ejaleta-pašaluka. Nakon što su bosanske spahije dobile ova prava, možemo slobodno ustvrditi da je to u stvari bio i trenutak nastanka posebnog oblika autonomije za Bosnu kao državu u okvirima Osmanskog carstva. Izgubljena državnost nekada slavne kraljevine Bosne vraćala se na mala vrata! Vremenom, uz stalne ratove i uz pokazana junaštva bošnjačke su se gazije izborile za još veća prava i privilegije za svoj narod i svoju Bosnu u okvirima Osmanskog carstva. Posebno velike privilegije Bošnjački ajani, kapetani , age i begovi stiču u vrijeme nakon velikog Bečkog rata, kada Bosna postaje pogranična teritorija Osmanskog carstva. Bosna se našla na bastionu odbrane carstva od napada kršćanskih armija predvođenih Habzburškom monarhijom. Neki orijentalni istoričari smatraju da je pojava nasljednih timara, a posebno kada je krajem 17.vijeka to provedeno u cijelom carstvu, u stvari predstavljala početak kvarenja čvrstog osmanskog feudalnog sistema, i da je ovo, između ostalog, bilo glavnim uzrokom slabljenja i postepene propasti Osmanskog carstva.
