Piše: Saud Grabčanović
Prvi pomeni grada Bijeljine u Srednjem vijeku
Bijeljina se, po relevantnim saznanjima, prvi put spominje 1. augusta 1406. godine u pismu ugarskog kralja Sigismunda I (Žigmunda Luksemburškog), što znači da Bijeljina postoji kao formirano naselje više od šest vijekova. Turski istoričar Nesri spominje grad Bijeljinu 1437. godine u vezi s prvim akcijama turskih akindžija u njenoj okolini. ( Kitâb-ı Cihan-Nüma. Neşrî Tarihi, II, yayınlayanlar F. R. Unat – M. Köymen, Ankara 1957, 625–627). Nesri je o Bijeljini napisao ovo: „Sultan Murat je nadgledao ugarski vilajet i tako je zauzeo stav da je Beograd kapija Ugarske. I odlučio se da otvori ta vrata. Okupio je islamsku vojsku te je došao pod Beograd. I kao da će povesti boj, [iznenada] prešao je Savu i poslao je akindžije u Belin. A gazije su došle sa toliko plijena da bi za jedne čizme davali jednu izvrsnu robinju. A množina robova je bila veća od same vojske“. […] Ovo osvajanje se dogodilo u hidžretskoj godini 841 (1437/38). Smatra se da je prvi siguran pomen naselja Bijeljine onaj od 3. marta 1446. godine, kada je ovdje opljačkan dubrovački trgovac Bogiša Bogmilović od ljudi iločkog bana Újlaki Miklósa ( Nikole Iločkog).
Bijeljina je oduvijek bila važna raskrsnica. Kroz Bijeljinu je prolazio srednjovjekovni put, koji je od Zvornika išao za Mačvu, Srem, Mitrovicu, Slavoniju, Ilok i dalje. Postoji jedan puno stariji dokument pisan na latinskom jeziku i u kojem se pominje mjesto Biblina. Da li je to Bijeljina ili neko drugo mjesto, to se iz tog dokumenta ne može sa sigurnošću sazanati, pa je danas ovaj dokumenat nezvaničan. Taj dokument je popis crkava i samostana Mačvanske kustodije Bartola de Pisa iz 1378. ili 1380. godine. Tu se spominje franjevački samostan u mjestu Biblini. U tom se dokumentu spominje ukupno osam samostana franjevačke kustodija Mačva, koje je zabilježio ovaj popis fra Bartola iz Pize, od kojih se većina nalazila zapadno od Drine. Prema nekim mišljenjima, samostan „Bilina“ nalazio se u selu Popovi sjeveroistočno od Bijeljine, samostan „Lab“ u Ugljeviku, a samostan „Sancte Marie de Campo“ se možda nalazio u Polju (Ruhotini) kod Bijeljine ili u blizini današnjeg naselja Koraj, u Bilom potoku, što je najvjerovatnije. Samostan koji je zabilježen kao „Costitch“ bio je u Teočaku, a samostan „Sreberniza“ je bio u Srebrenici. Izvan sjeveroistočne Bosne su bili samostan „Alsan“ blizu Posavskih Podgajaca preko puta Brčkog, samostan „Machiove“ koji se nalazio u gradu Mačvi, a osmi samostan je bio „Verhcorup“ koji se nalazio u Krupnju. Bijeljina se nekada nazivala dosta različito u odnosu na današnji naziv: Bilina, Belina, Biljina a u ugarskim i ostalim istorijskim dokumentima možda čak i kao: Belin ili Beljin? Ako uzmemo ta imena našeg grada kao moguća, prvo hronološki precizno spominjanje mjesta Belina je u dokumentu koji potiče iz sredine jula 1264. godine. Tada je papa Urban IV potvrdio Ani, udovici Rostislava Mihailoviča, herceginji od Galicije i gospodarici Bosne i Mačve (ducisse Galitie, de Bosna i de Mazo domine), i njezinim sinovima Mihajlu i Beli, imanja koja su oni prethodno dobili od svog oca, kralja Bele IV. To su “zemlje i imanja, koja se zovu Belin i Svetog Dimitrija (tj. Sremska Mitrovica), sa njihovim pravima i pripadnošću dobrima“ (terras et possessiones, que Belin et de Sancto Demetrio nuncupantur, cum iuribus et pertinentiis earum). (А. Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia I, Romae1859, 273; G. Wenzel, Árpádkori új okmánytár III, 1261 – 1272, Pest 1862). Pored svih ovih dokumenata, koji su jako upitni, postoji jedan dokument kojeg sam nedavno pronašao i koji se možda može dovesti u direktnu vezu sa prvim pomenom grada Bijeljine. To je povelja ugarskog kralja Ladislava IV Kumanaca (1272–1290) koju je on izdao 29. marta 1273.godine. Ovom je poveljom ovaj tada novi ugarski vladar potvrdio posjede gospodara Baldwina, bilježnika kraljevske kancelarije. U skladu sa tadašnjom ugarskom diplomatskom praksom navođenja duhovnih i svjetovnih velikodostojnika, u ovoj svečanoj povelji se pominju još i: „Herney bano de Vozora et Sou et kenezio de Belin (knez Bijeljine) , Stephano bano de Bozna, Gregorio bano de Boronch et de Cuchou“. U ugarskim kraljevskim poveljama u razdoblju između 1272. i 1279. godine pojavljuju se banovi Mačve, Bosne, Usore i Soli, kao i Kučeva i Braničeva. U pitanju su istaknute ličnosti tadašnje Ugarske, koje su u isto to vrijeme obavljale i neke druge visoke dužnosti (palatina, magistra tovarnika…). Ovi banovi nestaju iz diplomatskih izvora nakon 1279. godine, kada se u ulozi gospodarice Mačve i Bosne našla bivša ugarska kraljica Elizabeta Kumanka, udovica kralja Stjepana V (1270–1272) i majka kralja Ladislava IV. Kraljica majka Elizabeta je sve 1284.godine nosila titulu: „Maior regina Hungarie, ducisa de Macho et de Bosna“. Elizabeta je tada upravljala Sremskom zemljom, Mačvom i dijelovima sjeveroistočne Bosne, uključujući i Semberiju sa Bijeljinom. (А. Theiner, Мonumenta Hungariaе I, 273, 303–304;). Postoji i jedan još stariji dokument od ovih svih navedenih, koji se možda može povezati sa Bijeljinom. Međutim, to je veoma nepouzdan dokument, pa se o njemu već dugo vremena vode velike polemike u našoj istoriografiji. To je poznati „ Ljetopis ili Hronika popa Dukljanina“. U tom se dokumentu pominje nekakva župa Beljin. Ova se hronika smatra jednim od najstarijih spomena Beljine (u Mačvi) ili naše Bijeljine (u Bosni). U svojoj „Hronici“ pop Dukljanin nam govori o legendarnom slavenskom kralju Beli Pavlimiru. Dukljanin navodi da je on, obilazeći svoju zemlju, stigao i u sremsku regiju. Tamo se na jednom polju sukobio sa ujedinjenim Sremcima i Ugrima, i u toj bitci je Bela odnio veliku pobjedu. Prema Dukljaninu, po kraljevu imenu polje na kojem se odvijala ta bitka od tada se naziva Belina. (Ab illo ergo die dicta est planities illa,in qua factum est proelium, Bellina nomine regis ob victoriam quam habuit ibi rex usque hodie). (F. Šišić, Ljetopis Popa Dukljanina, Beograd – Zagreb 1928,322;). Istoričari Črnčić i Šišić su tvrdili da to „planities Bellina“ (polje Belina) treba tražiti u okolini grada Bijeljina u današnjoj sjevero-stočnoj Bosni, jer se taj kraj u Srednjem vijeku računao u Srem. Srpski istoričar Mihailo Dinić je osporio njihovo mišljenje i on smatra da se „planities Bellina“ odnosi na okolinu mjesta Beljine u Mačvi, kraj rijeke Save između Vladimiraca i Obrenovca. Ova njegova teorija je možda najbliža stvarnoj istini, jer je svoju bitku Bela Pavlimir vodio protiv Sremaca i Ugara. Prema Hazimu Šabanoviću, Bijeljina se pod tim imenom prvi put spominje kao sjedište kadiluka 1643. godine, dok Adem Handžić navodi da se radi o pominjanju iz 1634. godine. Oba autora se pozivaju na tuzlanski siđil (registar) koji je bio u privatnom vlasništvu. (H. Šabanović, Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela, Sarajevo 19822, 173, 202).
Nakon ove godine, broj spominjanja Bijeljine kao naselja je mnogo veći, posebno od 1650-ih godina, kada je francuski diplomata Michel Kikle 1658.godine prošao kroz naš grad na putu za Dubrovnik (Ć.Truhelka, Opis Dubrovnika i Bosne iz godine 1658 17,1905-439.). Kroz grad Bijeljinu je 1664. godine prošao i poznati turski putopisac Evlija Čelebija, koji je naš grad opisao kao šeher, kasabu i kadiluk Biljina, pa čak i kao tvrđavu (kal’a) ( E. Čelebi, Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sarajevo 1973, 77, 273;). Na svojoj geografskoj mapi iz 1689. godine italijan Giacomo Canteli je jasno označio toponim Belina, što geografski odgovara gradu Bijeljina. ( M. Nikolić, Mapa Srbije,). Poznati osmanski geograf Hadži Kalfa u 17. vijeku opisuje Bijeljinu kao jedno od važnih mjesta Zvorničkog Sandžaka pod iskrivljenim imenom „Pelina“. (Sima Novaković, Hadži Kalfa ili Ćatib Čelebija, turski geograf 17. veka).
(Nastaviće se)
