Piše: Saud Grabčanović
Moja najnovija istraživanja o nastanku imena grada Bijeljine
Širom prostora koje su naselili južni a i ostali Slaveni postoji mnogo različitih geografskih toponima i naselja koji se nazivaju: Beljin, Belin, Belje, Belina, Bellen, Belyn, Bielina, Beligna, Bellina… Ili imaju pridjev „beo“ , „bili“ ili „beli“ sadržan u samom svom imenu ili ispred njega kao : Beograd, Beli manastir, Belgorod u Rusiji, Bela crkva, Bilogora, Bili potok, Belna u Slovačkoj ….O ovome sam već pisao u mojim ranijim radovima. Lingvisti, kao i istoričari, danas smatraju da su sva ta imena izvedenice iz imenice “belj” ili “bijel”, što je staroslovenski naziv za hrast lužnjak (Quercus robur), koji je nekada imao veoma važno mjesto u prastaroj staroslavenskoj paganskoj religiji. U staroslavenskoj paganskoj mitologiji ovaj hrast je smatran staništem njihovog vrhovnog boga gromovnika Peruna. Ovaj slavenski paganski bog je bio nazivan još i „bjelobog“. Prilikom molitve uz Perunovo ime redovno je dodavan pridjev „beli“, „bili“ ili „bijeli“, što bi otprilike trebalo imati značenje kao „svjetli“ ili „lijepi“. Prema staroslavenskoj legendi „Bjelobog je sjajio bjelinom, bio je to starac sa dugačkom, lepršavom bijelom bradom u bijelom ogrtaču. Vodio je ljude koji bi se izgubili na putu, te se govorilo da su šume mračne bez Bjeluna. Svoje obožavaoce je nagrađivao obasipajući ih zlatom, a u njegovoj bi milosti bio čovjek koji se obogatio i uspio“…..Ova staroslavenska legenda neobično nas podsjeća na jednu našu staru legendu o nekom starcu Belji i nastanku grada Bijeljine, koja je do skora bila raširena u našem narodu u Semberiji.
Bijeljina i Semberija pod vlašću Ugarske krune
Ugarsko je kraljevstvo oduvijek imalo teritorijalne pretenzije prema kraljevini Bosni. Ugarski su kraljevi sanjali o tome da pokore Bosnu i njom zavladaju, kao što su to još ranije, u 11. stoljeću, uspjeli učiniti sa Hrvatskom kada su u bitci na Gvozdu ugasili hrvatsko kraljevstvo. Bosna je u početku, kada je nastala, bila locirana samo u centralnoj Bosni i to pretežno u sarajevsko-visočkoj dolini pored rijeke Bosne, po kojoj je ta, u početku mala državica, i dobila ime.U desetom stoljeću, kada se Bosna prvi put spominje, to je bila mala vazalna banovina koja je povremeno bila vazal moćnog Bizanta, a kasnije Ugarske. Snaženjem bosanske vlastele i bosanskih vladara ta se, u početku vazalna državica, uspjela osamostaliti i osloboditi vazalstva prema ugarskoj kruni. U periodu od desetog pa sve do polovine četrnaestog vijeka područja današnje sjeverne Bosne: Posavina, Usora, Soli i Semberija, samo su povremeno ulazila u sastav majušne banovine Bosne. Ti su krajevi često mijenjali svoje gospodare, kako ratom tako i kao poklonjene oblasti feudalnim velikašima od strane ugarskih kraljeva i pape. Najveći dio ovog vremenskog perioda dijelovi sjeverne Bosne bili su dio Ugarskog kraljevstva. Tek su povremeno, i to u desetom vijeku, pripadali Bizantu, a kasnije su u nekoliko navrata bili i dijelovima Sremskog srpskog kraljevstva a kasnije i srpske Despotovine. Ove sjeverne ugarske marionetske „srpske državice“ nikako se ne mogu poistovjetiti sa Raškom, stvarnom i nezavisnom srpskom državom. To su u suštini bile marionetske i vazalne tvorevine koje su stvorili tadašnji ugarski kraljevi u cilju stvaranja tampon zona za odbranu Ugarske, prvo od Bizanta i Raške ( stvarne srpske države), a kasnije i od Osmanskog carstva. Ugri su za te svoje planove koristili srpske plemiće oženjene mađarskim princezama, koji su prihvatali katoličanstvo i vlast ugarskih kraljeva. Njima su povjeravali na upravu i uživanje granične predjele svoga kraljevstva, pretežno naseljene slavenskim življem. Predjeli sjeverne Bosne su prvi put došli u okvire Bosne tek u 12. vijeku. Mađarski kralj Geza II je dao banu Boriću, svome vazalu, određenu autonomiju za banovinu Bosnu u okviru ugarske države. Geza je 1163. godine darovao banu Boriću područja Usore, Soli, Posavine i Semberije. Župe Usora i Soli se tada prvi put administrativno povezuju sa teritorijom male banovine Bosne, koja je do tad obuhvatala samo teritoriju sarajevsko-visočke doline. Ta su područja u kasnijem razdoblju ugarski kraljevi više puta oduzimali Bosni, nekad milom a nekad u ratovima. Mađari su područja na sjeveru Bosne smatrali strateški veoma značajnim za svoje kraljevstvo.
(Nastaviće se)