Piše: Saud Grabčanović
Učešće Bošnjaka Bijeljine u borbama kod Donje Tuzle i Doboja 1878. godine
Najveći dio Bošnjaka BiH, pa i naših Bijeljinaca u ljeto 1878. godine bio je protiv strane okupacije naše zemlje. Oni su bili spremni i odlučni braniti Bosnu od svakog napadača do poslednje kapi krvi, posebno od mrskih švapskih „đaura“. Austrija je u to vrijeme u glavama većine Bošnjaka muslimana u Bosni, a time i naših Bijeljinaca, predstavljala din-dušmanina protiv kojeg treba voditi „džihad“, sveti rat za odbranu domovine Bosne. U svim gradovima širom BiH Bošnjaci su se odmah samoorganizirali i oformili vojne jedinice za odbranu domovine. U ovome je prednjačilo nekoliko većih gradova u našoj zemlji: Sarajevo, Mostar, Brčko, Bijeljina, Bihać, Tuzla… O ovome nam danas svjedoče autentični dokumenti iz toga doba koji postoje u arhivu Vojnog muzeja u Beču. Među tim većim gradovima koji su se dobro organizovali i pružili ozbiljan otpor okupatorima treba posebno izdvojiti grad Tuzlu, koja se u to doba nazivala „Donja Tuzla“. U tom je gradu odmah nakon vijesti da je Berlinskim kongresom Bosna data Austro-Ugarskoj došlo do velikih nemira stanovnika i preuzimanja vlasti od dotadašnje osmanske uprave. Glavne vođe Bošnjaka u Donjoj Tuzli koje su se protivile austrougrarskom zaposjedanju naše države su bili Hadži Hašimaga Mutevelić, muderis Tosun ef. Kifić, Salih Tučić-sahačija a pridružilo im se je mnogo običnih građana Tuzle (“ehalije”). Poslednji osmanski paša u Tuzli, Muhetin-paša koji je podržavao zvanični stav Porte o mirnoj predaji BiH u ruke K&K monarhije je bio uhapšen i zatočen od strane pobunjenika u svojoj kući.
U Tuzlu su nekoliko dana prije austrougarskog napada na grad stigli dobrovoljci iz Kladnja. Nakon njihovog dolaska uslijedio je dolazak dobrovoljaca i iz drugih okolnih gradova i naselja. U pomoć Donjoj Tuzli su među prvima došli Zvorničani koji su se ulogorili u Siminom Hanu. Borce pristigle iz Zvornika predvodio je tadašnji glasoviti junak Alijaga Talirević. Vojska koja je stigla iz Zvornika u svojim redovima je imala i oko 450 Srba, mahom seljaka i nešto varošana. Komandanti Srba su bili Risto Popović, binbaša (major), i Đoko Nikolić, juzbaša (kapetan). U Tuzlu je tih dana pristigla pomoć i iz grada Bijeljine. Dobrovoljce iz Bijeljine, njih oko 400, predvodili su kajmakam Jusuf-beg Pašić, sin slavnog Ali-paše Fidahića, i binbaše Osman-beg Fidahić i Mehaga Islamović, dok je dobrovoljce iz Bijeljinskog mudirluka (okruga) predvodio Šejh Jahija hadži Džano iz sela Janjara. Bijeljinci su sa sobom u Tuzlu dovukli i dva moderna topa marke „Krup“ sa granatama. Uz topove su iz Bijeljine došle i tobdžije pod komandom jednog osmanskog višeg oficira, inače lojalnog pobunjenicima. Pored topova i naoružanja Bijeljinci su sa sobom za vojsku u Tuzli donijeli dosta hrane, 1600 pari opanaka, ćebadi, gunjeve, vojničke čakšire i koporane. Pored pomoći iz Bijeljine stigla je pomoć i iz Brčkog, kao i ostalih okolnih mjesta. Pošto se gradski moćnici Tuzle nisu nikako mogli dogovoriti ko će biti vođa ove pobune (tipična bošnjačka ujdurma) odlučili su se na kompromisno rješenje, pa su na mjesto starješine postavili Zvorničanina Alijagu Talirevića. U isto vrijeme je za komandanta Brčkog izabran Mehmed Ćemerlić. Nekoliko dana nakon početka pobune iz Sarajeva je u Tuzlu stigao taslidžanski (pljevaljski) muftija Mehmed Vehbija Šemsekadić na čelu dobrovoljaca iz Crne Gore, među kojima je bilo Bošnjaka i Albanaca. Dolazak muftije Šemsekadića na čelu vojske od oko 1000 dobrovoljaca u Tuzli je dočekan sa velikim oduševljenjem. Sa muftijom je u Tuzlu iz Sarajeva stigao glasoviti sarajevski junak iz toga vremena Alija Džaferagić. Dolazak pomoći Donjoj Tuzli iz okolnih gradova i mjesta a posebno dolazak muftije Šemsekadića i njegovih dobrovoljaca su veoma uticali na porast samopuzdanja kod tuzlanskih Bošnjaka koje je zahvatila prava pobjednička euforija! Odmah po dolasku u grad muftija Taslidžak je održao niz vatrenih govora na pred okupljenim narodom. Muftija je bio veoma sposoban, školovan čovjek, koji je pored toga što je bio vjerski velikodostojnik dobro poznavao ratnu strategiju, a bio je i vrstan govornik koji je znao zapaliti mase i pokrenuti ih. Šemsekadić je u svojim vatrenim patriotskim govorima pozivao na preduzimanje represivnih mjera prema onima koji se nisu htjeli boriti.
Kasnije se ispostavilo da je, zahvaljujući aktivnostima muftije Šemsekadića, najveći i najduži otpor okupatoru naše domovine pružilo upravo desno krilo bosanske vojske u rejonu Donje Tuzle koje je on lično predvodio. Austrougarske vojne snage su krenule da okupiraju Donju Tuzlu 8. avgusta 1878. godine. Na Tuzlu je krenula 20. austrougarska pješadijska divizija pod komandom feldmaršala Caparija (Szapary). Bošnjačke odbrambene snage su brojale ukupno samo 3000 ljudi, sa nekoliko stotina konjanika i sa samo četiri topa. Glavni organizator obrane grada Donje Tuzle bio je muftija taslidžanski (pljevaljski), Mehmed Vehbija Šemsekadić. Okupacione trupe su po Caparijevom planu krenule iz tri pravca da tako opkole grad. Prva kolona pod komandom kapetana Šefera je upućena na grad južnije od grada preko Miladija u pravcu Mosnika, druga kolona pod komandom pukovnika Morokutija upućena je na grad sa sjevera preko sela Rasovac i Tušanjskog potoka, dok je treća i najjača kolona pod njegovom komandom trebala udariti na Bošnjake utvrđene u blizini Moluha. Tim pravcem je carska vojska namjeravala direktno ući u grad. Prva kolona koja je prodirala preko Miladija i Mosnika se ubrzo sukobila sa dobrovoljcima iz Bijeljine u blizini današnje dvorane Mejdan. Te dobrovoljce je predvodio kajmakam Jusuf-beg Pašić (Fidahić). Šeferova vojna jedinica bila vrlo brzo potučena od hrabrih Bijeljinaca, a toj u bitci je poginuo i sam Šefer, pa su se austrougarski vojnici morali vratiti na početne položaje na Bukinju. Druga, veća kolona pod komandom kapetana Morokutija uspjela je probiti bošnjačku odbranu kod sela Rasovac i preći Tušanjski potok. Tu se na prilazima samom gradu sukobila sa braniocima kod današnjeg stadiona „Tušanj“. I u ovoj bitci su učestvovali dobrovoljci iz Bijeljine koje su predvodili Jusuf-beg Pašić, Osman-beg Fidahić, Mehaga Islamović i Šejh Jahija hadži Džano, koji su se sa Mejdana prebacili na Tušanj. U teškoj i krvavoj bitci prsa u prsa Morokutijeva jedinica je bila potpuno razbijena. I u ovoj su se bitci posebno istakli bijeljinski dobrovoljci koji su u borbama imali desetak poginulih (šehida). Preživjeli austrougarski vojnici su nakon poraza pobjegli sa bojnog polja i povukli se nazad prema Rasovcu, ostavljajući svoje mrtve i ranjene saborce, kao i svo svoje lahko i teško naoružanje. Glavna i najveća bitka na prilazima Donjoj Tuzli odigrala se kod sela Moluhe 10. augusta 1878. godine. Tada je glavna kolona okupacionih trupa krenula ka gradu da ga zauzme. Austrougari su u toj bitci doživjeli katastrofalan poraz, pa je glavnokomandujući K&K feldmaršal Capari (Szapary) naredio hitno povlačenje vojske ka Gračanici. Međutim, bošnjačke su trupe uspjele da ih i odatle potisnu, pa se Capari sa trupama morao povući nazad prema Doboju na početne položaje. Tom prilikom su bošnjačke snage, među kojima je bilo i dosta naših Bijeljinaca, progonile razbijene okupacione trupe sve do Becelja blizu Trbuka i Šahin kamena.
(O ovim borbama danas nam najbolje svjedoče „Memoari Živka Crnogorčevića“ ugledenog Tuzlaka koji je u to vrijeme živio u gradu i bio akter svih ovih događaja.)
(Nastaviće se)