Piše : Saud Grabčanović
Izgradnja šarampova u Bijeljini
Kakvo je stanje bilo u spaljenoj Bijeljini nakon piromanskog pohoda Ludviga Badenskog – o tome nemamo pouzdanih podataka. Ja pretpostavljam da se dio stanovništva vratio na zgarišta odmah nakon ovog napada, kada su austrijske trupe napustile grad i otišle ka Zvorniku, a ostatak stanovništva tek u ljeto1689. godine, kada su u grad ušli janjičari pod komandom Topal Husein-paše. Nakon konačnog oslobođenja i povratka prognanika počela je mukotrpna obnova kasabe. Pošto je u to vrijeme rijeka Sava postala novom granicom između dva zaraćena carstva, Bijeljina se našla u potencijalno velikoj opasnosti. Ja mislim da su upravo tada osmanske vlasti odlučile da u cilju efikasne odbrane grada izgrade fortifikaciju zvanu bijeljinski šarampov. O zapovjedi Porte za izgradnju odbrambenih utvrda u sjevernoj Bosni tih godina govori nam osmanski Mühimme defter br. 103. Muhime defteri se originalni dokumenti koji su predstavljali službene knjige Visoke Porte u koje su zavođeni svi zakoni, popisi, korespondencija, naredbe, fermani, ukazi. Ovi dokumenti predstavljaju pravu riznicu podataka iz osmanskog perioda, a čuvaju se u arhivu republike Turske. (Başbakanlık Osmanlı Arşivi).
U ovom Muhime defteru stoji da je upućen ferman zvorničkom sandžak-begu Omer-begu da se preduzmu radnje na zaštiti naselja blizu granice na Savi: Kobaš, Brčko i Bijeljina. U naseljima Kobašu i Brčkom treba izgraditi palanke slične onoj kakva je 1688. izgrađena u Donjoj Tuzli, a oko Bijeljine da se izgradi šarampov. Na osnovu ovoga dokumenta ja pretpostavljam da je izgradnja bijeljinskog šarampova počela još u toku Velikog bečkog rata i to nakon oslobođenja grada u jesen 1689. godine ili proljeće 1690. godine.
Pošto je Bijeljina naselje koje je smješteno u ravnici, njezina odbrana od vojnih napada je vrlo teška i kompleksna, pa su se Turci odlučili da izgrade, za to vrijeme, dosta savremenu fortifikaciju tipa bastiona sa visokim zemljanim nasipima i drvenim palisadama povrh njih. Takođe je tada napravljen poseban kanal kojim je voda iz rijeke Janje dovedena u riječicu Janjicu, koja je proticala kroz centar grada. Taj potočić je prije ovih radova bio siromašan vodom, a ljeti je presušivao. Ovi radovi sa dovođenjem veće količine vode u Janjicu su izvedeni da bi se ta voda mogla iskoristiti za napajanje novoizgrađene fortifikacije i da bi vode bilo preko cijele godine. Rječica Janjica je dalje bila navedena u opkop-šarampov, duboki jarak ili hendek , koji je bio iskopan oko te fortifikacije. Na ovaj je način stvorena utvrda koja je trebala braniti kasabu od budućih napada Austrijanaca. Kako je tačno izgledao ovaj šarampov i koju je površinu grada obuhvatao, danas ne znamo, jer o tome nemamo nikakvih podataka. Na osnovu austrijskih dokumenata iz napada na grad iz 1717. godine, jedino što znamo jeste da je bio veoma slab i loše urađen. Ali, jedno je sigurno : ovaj prvi šarampov je bio puno manji i imao je manje i slabije nasipe i palisadu od onog koji je izgrađen nakon njegove temeljite obnove iz 1739. godine. Vjerovatno su i hendeci sa vodom oko tadašnje zemljane utvrde bili uži i plići. Zato je ovaj šarampov u ratu 1717. godine za austrijske dragone, naoružane smodernim topovima –merzerima, bio lagan zalogaj.
Uništenje prvog šarampova i austrijska okupacija grada 1717. godine
Karlovački mir je bio sklopljen 1699. godine u Sremskim Karlovcima i to na dvadeset godina. Ali, već 1716. godine dolazi do novog rata koji vodi koalicija u kojoj su bile Austrija, Rusija i Venecija, protiv Osmanskog carstva. Ovaj je rat bio kratak i trajao je od 1716. do1718. Godine, a završen je novim velikim porazom Osmanskog carstva i novim osmanskim teritorijalnim gubicima. U ovom ratu je, pored glavnine austrijskih trupa kojima je komandovao princ Eugen Savojski, značajnu ulogu u taktičkom „razvlačenju“ osmanskih snaga imao i korpus iz Slavonskog Broda pod komandom generala, a kasnije barona Maksimilijana von Petraša, koji je još na početku rata 1716. godine upadao u Bosnu preko Save i privremeno zauzimao neke gradove u Posavini. Cilj ovih napada je bio oslabiti, vezati i razvući turske trupe u Bosni i da se time onemogući pomoć iz Bosne osmanskim trupama u bitci kod Petrovaradina. U bitci koja se odigrala kod ovog grada 5. avgusta 1716. godine princ Eugen je katastrofalno porazio osmanske trupe velikog vezira Damad Ali-paše, koji je tu poginuo. Nakon pobjede nad Osmanlijama kod Petrovaradina, Austrijanci su zagospodarili cijelom Bačkom, Banatom i Sremom . U prvoj godini rata 1716. regularne austrijske trupe nisu napadale na Bijeljinu i na Semberiju. Ali su za to na naš grad 27. septembra 1716. godine napale paravojne austrijske pogranične trupe zvane „katane“, koje su bile sačinjene većinom od Srba plaćenika. ( Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen-Feldzug 1717/18, UNI Innsbruck). Katane su u Bosnu stigle iz Austrije preko rijeke Save. Na čelu te male jedinice graničara od 300 boraca, koja je napala na Bijeljinu, stajao je kapetan Adam Monasterlija. Ovaj napad na grad je bio preslab za gradsku odbranu i postojeći šarampov, pošto napadači nisu imali artiljerijskih oruđa. Napadači su bili vrlo brzo razbijeni od strane odbrambenih snaga grada Bijeljine, te su se, uz vrlo velike gubitke, morali povući nazad preko Save u Austriju. Sljedeće 1717. godine godine princ Eugen Savojski je planirao preći Savu te zauzeti Beograd i Srbiju, a kasnije i dio Bosne, i tu izgraditi novu vojnu krajinu. U cilju ovih operacija Petrašev je korpus još u maju 1717. godine zauzeo tursku utvrdu i brodogradilište u Sremskoj Rači i tu preko Save prešao je u Srbiju. Petrašev korpus je brojao 1200 boraca, od toga 350 konjanika. Njegov je korpus bio raznolikog sastava : bilo je tu austrijskih dragona, hrvatskih husara, srpskih graničara- krajišnika, kao i srpskih šajkaša.
Sa sobom su imali i dva laka topa tipa merzer sa oko 2000 mina. U Srbiji je von Petraš operisao na liniji Sremska Mitrovica –Šabac i tako blokirao vezu i pomoć opkoljenom Beogradu. Petrašev je korpus 25. maja 1717. poslije krvavih borbi zauzeo Lešnicu ((Lischnitza), vrlo važnu tursku utvrdu sa velikim šancem, ubivši pri tom više od 300 turskih vojnika. Petrašev korpus je bezuspješno opsjedao i napadao na osmansku utvrdu Šabac, kojeg je bombardovao. Nakon teških borbi austrijske trupe predvođene princom Eugenom Savojskim osvojile su Beograd 18. avgusta 1717. godine. Kada je 19. avgusta u Šabac stigla vijest o padu Beograda, iz grada je odmah pobjegla kompletna turska vojna posada, a sa njima je izbjeglo i kompletno stanovništvo. U prazni Šabac su sljedećeg dana ušle trupe princa Eugena. Nakon što je zauzeo Beograd i Šabac, princ Eugen je krenuo sa daljnim osvajanjima u Srbiji ka Kragujevcu , Čačku, Užicu, a kasnije je planirao i prodor ka Nišu i dalje. Pošto mu Petraš više nije trebao u Srbiji, princ Eugen mu je naredio da krene sa trupama na Bosnu.
Slijedi : Bijeljinske kule [V dio]