Piše: Jusuf Trbić
Bijeljina je danas grad ni na nebu ni na zemlji.
Ona se širi i baškari u njedrima semberske ravnice, pokazuje došljacima bezbroj novih kuća, ulica i avlija, tutnji točkovima automobila, bruji hiljadama glasova, hoda, trči i gamiže, blješti izlozima radnji, propinje se u visinu, i raste u svim pravcima. Ali, to više nije onaj grad.
U Bijeljini su nekad živjeli Bijeljinci. Oni su voljeli svoj grad i svoje su živote uzidali u njegove temelje. Trudili su se da gradu daju što mogu, tištale su ih njegove brige, boljele njegove bolesti, veselile njegove radosti. Čitaoci ovih tekstova mogli su primijetiti da je istorija Bijeljine, zapravo, istorija građenja, napredovanja, rasta, zidanja boljih vremena od onih koja su prošla. Nigdje u zapisima ili sjećanjima nisam naišao na podatak da se u Bijeljini rušilo bez potrebe, da se uništavalo ono što je čuvalo zajednički identitet i zajedničku istoriju. Nekadašnja čaršija, blokovi starih kuća, zelenilo, spomenici – sve se to čuvalo za buduća pokoljenja. Gradili su Bijeljinci, i oni koji su rođeni ovdje, i gradski ljudi koji su došli, pa se brzo uklopili u naš mentalitet, gradili su i oni koje smo smatrali okupatorima, i Bijeljina je svijetu pokazivala sve ljepše lice. Bogati ljudi su se takmičili ko će gradu ostaviti ljepšu zgradu, ko bolji vakuf i zadužbinu, poštujući strogo čaršijsko pravilo koje niko nije smio prekršiti : da se nikako ne smije povrijediti komšija, prijatelj, poznanik, jer to pravilo daje smisao zajedničkom životu i grad čini gradom.
A onda su došli oni koje smo pogrešno nazivali seljacima, došli su primitivci, puni mržnje prema gradu, koji je bio mnogo veći i bolji od njih, došli su da poruše sve što njih prevazilazi, pa da naprave livadu, na kojoj će onda podizati svoje selo. Umjesto da ostave staro jezgro grada i da Bijeljinu šire prema Obriježi, da naprave tamo bulevare, šetališta i parkove, novi varvari su krenuli da ruše sve što mogu. U srcu prostrane ravnice nikle su ružne, četvrtaste zgrade, bez garaža i parkinga, bez cvijeća i zelenila, bez dječijih igrališta. Bijeljina je postala skučena, uska, zbijena, sve je naslonjeno jedno na drugo, a saobraćajne gužve nesnošljive. U vrijeme dok pišem ove tekstove, u toku je postepeno rušenje najljepše gradske ulice, nekadašnje Wilma strasse i Titove, a danas Karađorđeve, jedine u kojoj je bio sačuvan stari graditeljski kompleks. Grad se uništava već pola vijeka, i novi varvari upravo završavaju posao.
Da, nije to više onaj grad.
Danas je to grad bivših i budućih mrtvaca, to je grad koji više Bijeljinaca ima pod zemljom nego iznad nje. To je grad koji je otišao i razišao se širom meridijana, da se više nikad ne vrati.
Bijeljina je danas sastavljena od hiljada dijelova, i svaki taj djelić je mali cvijet koji miriše u duši svakog pravog Bijeljinaca, ma gdje on bio. Tako se grad rastegao od Urala do Irske i Škotske, od Španije do Norveške, od Amerike do Australije, uzduž i poprijeko bijeloga svijeta, i svaki njegov djelić živi u nekome od njegovih ljudi, dok ima života. Kako koji Bijeljinac umre, njegov grad se smanjuje, nestaje dio po dio mozaika, i ostaju samo sjećanja onih koji traju. Svakog dana zvone telefoni i cvjeta internetska mreža, Bijeljinci se čuju i vide, razmjenjuju se fotografije, i svako pita: ko je to danas umro?
Dženaze su uvijek bile čaršijski običaj, i to su i danas. Kad umre Bijeljinac, oni, koje je smrt za sad mimoišla, dolaze, skupe se na haremu, gledaju oko sebe i čude se : zar nas ima ovoliko? Pa kažu : još se samo na dženazama srećemo s čaršijskom rajom. Često dođu i Bijeljinci iz Tuzle ili Sarajeva, pa se ispričaju, dok smrt gleda s harema i bira sljedeću žrtvu. A kad pođu kući, stari Bijeljinci se okreću, pa misle: Bože, poznajem mnogo više mrtvih nego živih.
Nekad smo u školi učili i ćirilicu i latinicu, to se podrazumijevalo, i oba smo pisma morali znati podjednako. I niko od toga nije pravio pitanje. Ja ni danas ne razlikujem ta dva pisma kad čitam, da me ubiješ ne bih znao reći je li posljednja knjiga koju sam pročitao bila pisana ćirilicom ili latinicom. Čini mi se da je čovjek bogatiji ako zna više. Tako je nekad bilo, ali više nije. Oni koji ne znaju dobro ni jedno ni drugo pismo, izgidoše ubjeđujući druge da je samo ovo njihovo, a ono nije, nipošto. A ćirilica je staro bosansko pismo, zvala se bosančica, njime su ispisani svi stari dokumenti, od Povelje Kulina bana pa nadalje, njime su ispisani stećci, i nikakvog razloga nema da ga se Bošnjaci odriču. Naprotiv. Ćirilica je, isto tako, staro, autohtono hrvatsko pismo, koje je Akademija znanosti Hrvatske predložila da uđe na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine. Latinica je srpsko pismo koliko i ćirilica. Ali, primitivni nacionalistički um nametnuo je obrazac podjele, po kojem je naše-naše, a sve ostalo njihovo, i to dvoje ne smije da se miješa. Dok cio svijet slavi zajedničke kulturne vrijednosti, mi bismo i ovo malo što imamo podijelili, pa da svako ima svoje. Normalni ljudi kažu : važno je ono što je dobro, a ne ono što je “naše”. Moji pisci su : Kafka, Borhes, Svetislav Basara, Rembo, Celan, Kiš, a nisu moji oni loši, pa da su sto puta Bošnjaci i Bosanci. Tako smo, u moje vrijeme, i u školi učili, kad je to bila prava škola.
Nekad su među osnovcima, pogotovo djevojčicama, bili u modi spomenari. Lijepo iscrtane sveske, u kojima su bile pohranjene sve dječije tajne ovoga svijeta. Na prvoj stranici obično je pisalo : “Ti se sjeti mene, i moje uspomene”, a nakon toga slijedili su upitnici. U ručno iscrtane formulare upisivalo se : ko ti je omiljeni pjevač, gdje bi volio da putuješ, kakvu poeziju voliš, ko su ti omiljeni drugovi i ko je tvoja simpatija. Ovo posljednje je bilo najvažnije, jer tu se krio mogući začetak jedne velike i slatke ljubavi u đačkim klupama.
Svijet je počeo da dolazi u naš grad s farmericama, gramofonskim pločama i limenkama Coca-cole. Bilo je to krajem šezdesetih godina, kad su se odlučniji čaršijski mangupi upustili u trgovinu sa Zapadom, usmjerenu na Trst. Onaj ko pronosa nove farmerice Rifle korzom, pa još ako u ruci nonšalantno nosi limenku neobičnog svjetskog pića, kao da je to za njega sasvim uobičajeno, taj je glavni frajer. Još ako ima gramofon i neke od ploča za koje smo čuli na Radio-Luksemburgu ili od Minimaksa, za njega kraja nema. Kasnije se to pretvorilo u masovni šanerski posao, u kojem su se iskazali mnogi mangupi vještih prstiju. Njima u Bijeljini niko nije zamjerio. Ako su koga i oštetili, to su neki kapitalisti na mrskom Zapadu. Za nas su oni bili najkraći put do tog istog, navodno mrskog Zapada, kojem smo se, zapravo, svi divili.
A tamo su najprije stigli ljudi u potrazi za poslom. Prozvali smo ih jugošvabama, a oni su sebe nazivali radnicima na privremenom radu u inostranstvu. Nije bilo većih patriota od njih, oni su u svojim selima i perifernim dijelovima grada podizali velike, prostrane, šarene kuće sa stubovima i lavovima na ogradama, dolazili su u velikim autima, u šarenim odijelima, sa zlatnim lancima oko vrata i dugim zulufima, po ugledu na njemačke folk pjevače, sa kasetofonima iz kojih se orila jeftina kafanska muzika. Gradska raja im se u potaji podsmijevala. Sve dok se i mi, kao izbjeglice, nismo našli u njihovoj koži, sve dok nismo vidjeli kako se teško hljeb zarađuje u Njemačkoj i drugim evropskim zemljama, koliko se poniženja tamo mora progutati i koliko su ti ljudi pomogli našoj državi i svima nama. I nikad im se više nismo podsmijevali.
(Nastaviće se)