Piše: Saud Grabčanović
Izgradnja željezničkih pruga u BiH
Kada je Austro-Ugarska okupirala našu zemlju zatekla je u njoj jednu jedinu željezničku prugu. Prva pruga u Bosni i Hercegovini puštena je u saobraćaj 24. decembra 1872. godine. Bila je to pruga normalnog kolosijeka od Banje Luke do Dobrljina (101,6 km), izgrađena kao dio Carigradske magistrale koja je, prema planovima Osmanskog Carstva, preko Bosne trebala povezati Carigrad sa Bečom. Nakon 1878. godine Austro-Ugarska je odmah počela intenzivnu gradnju pruga u BiH. Okupacione trupe su najprije gradile pruge na liniji svog prodora u Bosnu, da bi osigurali snabdijevanje trupa. Već u septembru 1878. godine započeta je gradnja uzane pruge od Bosanskog Broda do Sarajeva. Desetog dana septembra 1878. godine u Derventi je osnovana prva direkcija bosanskohercegovačkih željeznica, pod nazivom «Direkcija carskih i kraljevskih bosanskih željeznica». Direktor je bio austrougarski major – inžinjer Johan Tomašek. U suštini je glavni cilj izgradnje pruga u BiH bio što brža i uspješnija eksploatacija nedirnutih prirodnih bogatstava naše zemlje i njihov prevoz u industrijske centre širom K&K monarhije, kao i u novopodignuta industrijska preduzeća u samoj Bosni. Benjamin von Kállay, zajednički ministar finansija Austrougarske monarhije i guverner Bosne i Hercegovine 1882 – 1903. godine, finansijsku i privrednu politiku tadašnje K&K monarhije usmjerio je na brzo jačanje ekonomskog potencijala naše zemlje. U sklopu te politike Kalaj-i je isplanirao izgraditi željezničke pruge: Sarajevo – Metković, Gabela – Hum – Trebinje, Uskoplje – Glavska do krajnjeg teritorija BiH, mjesta Sutorine u Boki Kotorskoj. Vrlo brzo nakon okupacije te su pruge bile izgrađene. Ovim prugama je iz naše zemlje izvoženo: drvo, koža, ugalj, željezna ruda, boksit, olovo, razne rude obojenih i plemenitih metala, kamena so, razne prerađevine i gotovi proizvodi koji su se počeli proizvoditi u novim fabrikama u samoj Bosni i Hercegovini, te voće i povrće prouzvedeno u BiH ( najviše šljiva) itd. I naravno, ovi su vozovi služili i za prevoz putnika kao i za transport austrougarskih vojnih jedinica, te za prevoz stoke. Posebno treba izdvojiti ove uskotračne pruge koje su za vrijeme svoje vlasti podigli Austrougari: Bosanski Brod – Sarajevo 1879./82. godine, Sarajevo – Metković 1885./91. godine, Lašva – Travnik – Bugojno – Donji Vakuf 1893./95. godine, Zavidovići – Olovo – Han Pijesak – Kusače 1901./02.godine, Sarajevo –Uvac 1901./06.god.itd. Pruga Bosanski Brod –Sarajevo, kao najvažnija pruga u tom projektu, bila je izgrađena među prvima. Prva dionica ove pruge, od Bosanskog Broda do Doboja, završena je 12. 02.1879. godine, od Doboja do Žepča 22.04.1879. godine, od Žepča do Zenice 05.06.1879. godine. Pruga je završena 05.10.1882. godine, kada je lokomotiva «RAMA» dovezla prvi voz u Sarajevo. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 270.117 km. Tokom dalje eksploatacije na pruzi su rađena poboljšanja, a najznačajnije je probijanje tunela Vranduk 1910. godine i ugradnja šina tipa 4 težine 22 kg, čime je gornji stroj znatno poboljšan. Sljedeća izgrađena pruga bila je rudarsko šumska pruga Semizovac-Ivančići. Njena glavna namjena bila je izvoz manganske rude iz bogatog nalazišta kod Čevljanovića i odvoz drvenih poluobrađenih trupaca. Pruga je predata u saobraćaj 26.01.1885.godine. Kao odvojak glavne magistralne pruge Doboj-Sarajevo 26.04.1886. godine izgrađena je dolinom rijeke Spreče pruga Doboj-Simin Han (66,7 km). Ta pruga je obezbjeđivala izvoz kvalitetnog uglja i soli iz bogatog Tuzlanskog bazena. Na jugu tadašnje Austro-Ugarske, a danas Bosne i Hercegovine, Hrvatske (odvojak prema Dubrovniku) i Crne Gore izgrađena je željeznička pruga uskog kolosi jeka na kojoj je bilo probijeno čak 46 tunela. Pruga je svečano puštena u pogon 1901.godine. Osnovna dionica joj je bila Gabela– Hum – Uskoplje – Zelenika u dužini od 155,5 km (nakon uvođenja pruge normalnog kolosijeka Čapljina – Zelenika), a postojali su odvojci Uskoplje – Gruž (Dubrovnik) u dužini od 16,5 km, te Hum – Trebinje u dužini od 16,6 km. Bila je dio tadašnjeg austrougarskog plana povezivanja jadranskih luka Dubrovnika, Metkovića i poslije Ploča sa zaleđem i dalje prema srednjoevropskim prugama. Iz strategijskih razloga, Austrougarska monarhija se opredijelila za izgradnju Istočne pruge koju su sačinjavale dvije pruge: Sarajevo-Uvac i Međeđa – Vardište. Ta pruga se smatra jednom od najskupljih, jer joj je trasa položena kroz veoma teške kamenite terene i klisure. Na toj pruzi izgrađeno je 99 tunela, napravljen veliki broj propusta i potpornih zidova. Jedan kilometar te pruge koštao je 450.000 zlatnih kruna. Dužina pomenute Istočne pruge iznosila je 161,5 km, a puštena je u saobraćaj 04.07.1906. godine. Obim državnih investicija K&K monarhije u BiH bio je kolosalan: do 1907. godine u BiH je bilo izgrađeno 111 kilometara željeznicke pruge širokog kolosjeka i 911 kilometara uskog kolosijeka. Ukupna dužina pruga koje su bile pod upravom Direkcije bosanskohercegovačkih državnih željeznica 1914. godine iznosila 1.002 km. Pored ovih pruga, tokom okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske monarhije, izgrađene su šumske i rudničke pruge u državnom i privatnom vlasništvu. Pred kraj austrougarske uprave, krajem 1916. godine u Bosni i Hercegovini bilo je oko 1220 km tih pruga. Služile su isključivo za eksploataciju rudnog i šumskog bogatstva, kao i za potrebe industrije. Najpoznatije i najduže privatne pruge u BiH su bile pruge industrijalca Ota Štajnbasa (Otta Steinbeissa, kasnije Šipadove pruge) : Prijedor –Knin, Srnetica –Jajce, Zavidovići –Han Pijesak –Kusače i Usora –Pribinići.
Kompanija za eksploataciju šuma i privatne pruge Ota Štajnbasa
Otto Steinbeis, njemački industrijalac, bio je vlasnik najveće kompanije za eksplataciju i preradu drveta u BiH u doba Austro-Ugarske. Oto Štajnbas je došao u BiH 1883. godine i u Dobrljinu kod Bosanskog Novog otvorio je prvu pilanu. Drvna industrija u BiH se posebno brzo počela razvijati od 1892. godine, kada je Štajnbas osnovao svoju kompaniju za iskorištavanje šuma pod imenom: Bosnische Forstindustrie Aktiengesellschaft – „Oto Steinbeis“. Ovo preduzeće je par godina prije Prvog svjetskog rata promijenilo ime u Šumsko industrijsko preduzeće a.d. „Šipad“. Oto Štajnbas je najprije zakupio velika šumska područja u okolini rijeke Unca. Prvo je izgradio željezničku prugu uskog kolosjeka, koja je spajala Drvar sa Kninom, nešto kasnije sa Prijedorom i Mliništem, što je doprinijelo da u Drvaru podigne veliku pilanu sa 17 gatera. Za vrijeme eksploatacije šuma, od osnivanja svoje kompanije pa sve do izbijanja Prvog svjetskog rata, Štajnbas je izgradio glavne željezničke smjerove kojima se transportovala drvna masa u dužini od oko 346 km pruga na lokomotivski pogon, a uz to još 80 km gravitacionih pruga. Kao središnju tačku i čvorište određeno je područje Srnetice koja se vezala na državne željezničke pruge i to jednim krakom preko Sanskog Mosta do Prijedora na glavnu prugu normalnog kolosijeka do Dobrljina, drugim krakom preko Oštrelja, Drvara i Tiškovca sa Kninom do Šibenika, a trećim krakom preko Mliništa sa Jajcem. Njegov vozni park se sastojao od 24 lokomotive na parni pogon sa oko 1300 vagona za transport drveta i drugog materijala i električne željeznice u krugu fabrike celuloze Švicarca Paula Simonisa u Drvaru. Štajnbasove električne lokomotive su bile pogonjene strujom dobijenom iz male termoelektrane podignute za tu namjenu. Sve Štajnbasove željezničke pruge su imale karakter stalnih, te su kao takve postojale i koristile se do najnovijih vremena, odnosno do njihovog ukidanja 1976. godine. Takođe, u ugovornom području kompanije se nalazilo 11 izgrađenih čekrka (žična željeznica – koturače) u ukupnoj dužini od 6.400 m, 11,5 km šumskih puteva i oko 155 km riječnih tokova za splavarenje (Una, Sana, Unac, Ribnik, Vrbas i dr.) do tovarišnih mjesta i pilana. Zbog radikalnih promjena u resoru Zajedničkog ministarstva finansija u Beču i rukovodstva bosanskohercegovačke uprave 1912. godine, a na osnovu oštre kampanje Bosanskog sabora protiv njega i njegovog preduzeća, Štajnbas je pristao na transakciju, te je prodao 60 posto dionica preduzeća u korist Bosanskohercegovačkog šumskog gazdinstva. Za protuuslugu Zemaljska vlada BiH obavezala se posebnim ugovorom da će Otta Steinbeisa imenovati u funkciji generalnog direktora i člana upravnog odbora novog šumarskog preduzeća.
(Nastaviće se)