Čaršija u sjećanju

5

Piše: Jusuf Trbić

Nekad se živjelo sporo. Prošle bi godine i decenije prije nego se desi kakva značajnija promjena u načinu životu, u opštoj slici svijeta, u njegovoj ustaljenoj geografiji. Mi, koji još trajemo u ovom nesigurnom vremenu, u ovoj bujici koja nosi sve pred sobom i svemu preko noći mijenja lik, mi vidimo da zajedno srljamo u mrak, u vrtlog kojem se ne vidi kraj i u kojem se više ne razaznaje šta je dobro, a šta loše, šta nam treba, a šta ne, šta je bilo, a šta nas tek čeka. I kad se okrenemo iza sebe, vidimo samo prašinu koja pada na nas, na naše živote, na naše uspomene. Prašinu zaborava.

I sve što je bilo – zauvijek je pokopano u neke davne snjegove. Naš grad, njegovo vjekovno lice, i mi u njemu. Kad vidimo sve te sukobe, ratove i smrti, kod nas i u svijetu, sve te avione, mobitele i kompjutere, sve te novotarije koje su okrenule čitav život naopako, kad vidimo kako vrijeme tutnji pored nas, i mi već zalazimo u mrak s druge strane života, shvatimo : zaista smo samo prolaznici na ovom sićušnom komadu svemira, i već sutra ništa više neće podsjećati na nas. Možda samo fotografije na kojima su zaleđeni trenuci. Ako budu sačuvane, i ako ih neko bude htio gledati.

Tako i prošlost traje još samo u detaljima, na slikama i u rijetkim tekstovima. Bijeljina je trajala u jednom obliku vijekovima, bila je dograđivana i uljepšavana, ali nikad nije bila rušena. Počelo je nekoliko decenija nakon Drugog svjetskog rata, a tačan datum bi mogao biti – izgradnja prvog nebodera u čaršiji. Nekome od primitivnih, a moćnih skorojevića učinilo se da bi grad mogao dobiti “svjetski” izgled ako se budu podizale stambene zgrade. Za njih je to bio uzor ljepote, a neboder usred semberske ravnice i najstarijeg dijela grada – kao vrhunac, kao ostvarenje provincijskog sna. Istini za volju, takvi danas vladaju ne samo u opštinama, već i u novim državama na ovom našem balkanskom prostoru, pa sve prilagođavaju sebi. Ni tada, a ni sad, njima ne pada na pamet da pogledaju gradove u svijetu i vide šta se to smatra urbanom ljepotom i koliko ljudi u normalnim zemljama drže do starina i prošlosti i koliko čuvaju svaki trag istorije. Njihov um ne može doprijeti dotle.

Stari neboder, kako ga Bijeljinci zovu, nikao je davne 1960. godine. A da bi on bio sagrađen, morao se porušiti dobar dio Stare čaršije, zajedno sa Janjicom čaršijom, to jest pijacom, i Janjica džamijom. Stanari su se u novu, neobičnu zgradu, uselili u maju te godine, a bili su to, kako su hronike zabilježile, sve sami najuticajniji ljudi u opštini, direktori, političari i predsjednici koječega. Uglavnom – razopančena gospoda, pardon, drugovi. Njihova se zgrada vidjela sa svakog mjesta u gradu – štrčala je i izdvajala se svojom visinom od devet spratova i svojim ravnim linijama. Istina, arhitekti su zaboravili da takvoj zgradi treba i pomoćno stepenište, za slučaj kakvog požara ili drugog belaja, ali ko će i na to misliti na samom početku rušiteljske stihije, koja je ubrzo poharala čitav centar grada. A na veliku radost stanara, neboder je imao čak i lift – to čudo tehnike, što je političare podsjećalo na kakav velegrad. Taj je lift u početku imao i svog šofera, pardon – liftadžiju, kome su, po uzoru na ono što su vidjeli u holivudskim filmovima, tepali : lift-boj. Običan nariod zvao ga je liftadžija. Taj se liftov upravitelj zvao Fahrudin Hrustić Fako, i on je ubrzo postao jedan od najpoznatijih likova u gradu.  Svi su ga znali po imenu Liftadžija Fako. Na vrhu nebodera otvoren je, za tadašnje prilike, ekskluzivni restoran isto tako važnog imena : Klub privrednika. Piće je bilo veoma skupo, u odnosu na ostale kafane, a i vožnja liftom se plaćala, ali je restoran uvijek bio pun važnih ljudi, koji su plaćali potpisom na račun, ili dokonih građana, koji su željeli da se provozaju liftom i da  vide grad onako kako ga vide ptice. Fako je svakome uredno izdavao potvrde o naplaćenoj usluzi, koja je uključivala vožnju gore-dolje i pogled s terase na vrhu nebodera. Piće se plaćalo baška. U početku je Fako imao pune ruke posla, jer je radoznali narod navaljivao od ranog jutra da vidi i doživi to čudo neviđeno, pa je u to doba penjanje na vrh nebodera bila i stvar prestiža. Pogotovo što je tamo postojala i Knjiga utisaka, pa su  posjetioci tu mogli upisati svoje važne i pametne misli. Slobodan Petrović je zabilježio čak i stihove jednog veseljaka, koji je na to važno mjesto poveo i djevojku Nafu. On je u Knjigu utisaka zapisao :

 

Popio sam nebodersku kafu,

Od cijene još me boli glava.

U liftu sam izljubio Nafu,

Da isprobam je li ljubav prava.

       Vožnja liftom i posjeta terasi na devetom spartu bila je za Bijeljince kao penjanje na Ajfelov toranj, mada bi Parižani sigurno rekli : “Ni nalik!” Ali, posjetioci su stajali u redu, ponekad i veoma dugo, lift je neprekidno vozio gore-dolje, pa se počesto znao i pokvariti. A dešavalo se  i to da nestane struje, pa oni u liftu dišu na škrge i mole se Bogu i Elektrodistribuciji za pomoć. Sve je to i išlo dok je trajao garantni rok, pa su majstori popravljali lift. Ali, kad je lift konačno stao, narod se razišao, kafana na vrhu nebodera je zatvorena, a na njeno mjesto je došla Radio-Bijeljina. Novinari su ionako služili narodu, pa su se penjali na deveti sprat svakog dana po nekoliko puta, i to bez gunđanja. Znao je i tada proraditi lift, ali prilično rijetko. Ni za koga on više nije bio interesantan.

A rušenje grada tek je počinjalo.

                                                                                   (nastaviće se )