Da li će ruska agresija oslabiti Dodika?

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je kako će se ruska invazija na Ukrajinu odraziti na krizu u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili Vedran Džihić, predavač na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beču, i Adnan Huskić, politički analitičar iz Sarajeva.

Bilo je riječi o tome da li bi Balkan, gdje je prisutna Rusija, mogao nakon Ukrajine postati drugi geopolitički front, koliko je Milorad Dodik, lider Republike Srpske, vezan za Putina i kako će ruska agresija na Ukrajinu uticati na njegovu poziciju u Bosni o Hercegovini, da li će administracija u Briselu konačno prihvatiti preporuku Evropskog parlamenta i uvesti sankcije Miloradu Doduku i da li će se se Mađarska i Hrvatska prikloniti sankcijama što su do sada odbijale.

Razgovaralo se i o tome zašto je europoslanica Tineke Strik nazvala sramotnim stav Dragana Čovića, lidera bosanskohercegovačkih Hrvata, o zbivanjima u Ukrajini, šta znači odluka EUFOR-a da nakon ruske agresije na Ukrajinu svoje snage u Bosni i Hercegovini poveća za 500 vojnika, da li tim gestom Zapad želi da Rusiji stavi do znanja da joj više neće dozvoljavati da se toliko miješa u prilike u Bosni i Hercegovini, kao i o tome da li bi Rusija poslala svoje trupe da zaštite Dodika ako bi NATO intervenisao u slučaju da Dodik proglasi otcjepljenje Republike Srpske.

Omer Karabeg: Nakon ruske agresije na Ukrajinu nastala je potpuno nova situacija u Evropi i svijetu. Šta ta nova situacija znači za krizu u Bosni i Hercegovini?

Vedran Džihić: Na početku agresije protiv Ukrajine probudili smo se u jednom potpuno novom svijetu gdje je očigledno da su zakon jačeg, princip jednostranog mijenjanja granica, logika reakcionarnog, možemo reći čak i fašističkog ponašanja, u ovom trenutku odnijeli pobjedu, barem u Ukrajini, nad principima demokratije, razuma, slobode. Ovaj trenutak je prekretnica ne samo za Ukrajinu i Evropu nego i za zemlje na Zapadnom Balkanu.

Imajući u vidu da iz Srbije nemamo jasnu osudu ukrajinske agresije i nastup Milorada Dodika sa ruskim ambasadorom, bojim se da Bosna i Hercegovina i Zapadni Balkan mogu da postanu neki mali geopolitički front gdje Rusija zajedno sa svojim lokalnim saveznicima srednjoročno i dugoročno može pokušavati da ugrozi zapadne interese.

Najvažnije je kako će Zapad reagovati. Stacioniranje 500 vojnika EUFOR-a je prvi pozitivni signal da Zapad zaista brine o tome što se događa na Zapadnom Balkanu. Situacija je prilično neizvjesna. S jedne strane imamo razloga za brigu, a s druge i za nadu da bi ovo mogla biti prekretnica koja bi označila da će Zapad snažnije biti prisutan na području Zapadnog Balkana.

Adnan Huskić: Ovo nije ništa novo. Tome smo svjedočili i ranije. Povlače se paralele i analogije sa Bizmarkom i Hitlerom i sa 1939. godinom. Mislim da su u glavnim gradovima Evrope napokon shvatiti da Rusija teško da može biti partner i da Rusija pod Putinom predstavlja ozbiljan sigurnosni problem za Evropu. Nadam da je u zapadnim metropolama sada jasnijje i o kakvim prijetnjama se ovdje radi. Zapadne države su do sada bile prilično impotentne u svojim pokušajima da odgovore na direktne napade na vrijednosti liberalne demokratije na Zapadnom Balkanu.

Saveznik Moskve

Omer Karabeg: Milorad Dodik je bliski saveznik Moskve, on se nekoliko puta sastao sa Putinom. Kako će ruska agresija na Ukrajinu uticati na njegovu poziciju?

Vedran Džihić: Milorad Dodik je već odavno u svakom smislu prešao sve crvene linije. Diirektnim i otvorenim napadima na Ustav i suverenitet Bosne i Hercegovine otvorio je Pandorinu kutiju koja je veoma opasna. Dodik već dugo vremena baštini sve one vrijednosti koje je Putin prije nekoliko dana pokazao u govoru kojim je najavio napad na Ukrajinu, a to je agresivan odnos prema drugome, prekrajanje istorije, manipulativni argumenti i mnoštvo etnonacionalnih fantazija.

Milorad Dodik je u Republici Srpskoj okružen klijentelističkom, koruptivnom klikom kao i Putin u Rusiji. Oni su ‘brothers in arms’, srodne duše. Dodik uživa direktnu podršku Rusije i on je pion kojeg Putin može pokretati lijevo i desno – kako mu odgovara. To je veoma opasno u situaciji kada se Dodik bori za svoj politički život, pa može da napravi velike probleme. Sve zavisi od toga kako će se Zapad postaviti prema Miloradu Dodiku. Nakon ovoga što se događa u Ukrajini jedini konsekventan odgovor Zapada – pored stacioniranja trupa – bile bi najjače moguće sankcije Dodiku.

Adnan Huskić: Nadam se da ovaj snijeg, koji je pao, nije pao da pokrije brijeg nego da vidimo tragove svih zvijerku u regiji Zapadnog Balkana. Očekujem da će Dodiku biti smanjen manevarski prostor u glavnim gradovima Evropske unije. On je do sada u nekim od njih bio prihvatljiv. Ako slušate predsjednika Hrvatske Milanovića on je jedan od ključnih ljudi sa kojima treba razgovarati, neko ko može da isporuči ono što u ovom momentu Hrvatska traži u Bosni i Hercegovini.

Dodik je apsolutno prihvaćen u Mađarskoj gdje je učestovao na onom nesretnom samitu desničara i ksenofoba u Budimpešti koji se navodno bavio demografijom, a na kome smo čuli sve one stvari koje smo imali prilike čuti u onom nesretnom, užasnom govoru predsjednika Putina kojim je faktički najavio agresiju na Ukrajinu. Mislim da će sada Zapadu postati kristalno jasno ko je Milorad Dodik, koga on zastupa i zašto nije prihvatljiv.

Sa druge strane, bojim se da nakon prvobitnog šoka i jedinstva ne dođe do ponovnog razvodnjavanja zapadnog odgovora Rusiji s obzirom da su Rusi kapilarno prisutni u raznim segmentima u Evropi – od energetskog do finansijskog sektora. Bojim se povrataka u staru kolotečinu. Moram vas podsjetiti da je Rusija bez većih posljedica uspjela anektirati Krim. Ohrabrena time ona je sada krenula na Ukrajinu.

Sankcije

Omer Karabeg: Krajem marta bi Evropska unija trebalo ponovo da razgovara o sankcijama, pa u okviru tog razgovora i o sankcijama Miloradu Dodiku. Na sastanku ministara inostranih poslova, koji je odražan 21. februara, dakle prije ruske invazije, nije bilo raspoložnja za sankcije jer su neke zemlje, prije svega Mađarska i Hrvatska, bile protiv. Mislite li da će na sastanku krajem marta raspoloženje biti drugačije i da će biti prihvaćena preporuka Evropskog parlamenta da se Dodiku uvedu sankcije koju je taj parlament nedavno usvojio velikom većinom glasova, a o koju se briselska administracija oglušila?

Vedran Džihić: Htio bih da podcrtam značaj te deklaracije Evropskog parlamenta. Mislim da je to jedna od najsnažnijih poruka koju je Evropski parlament u zadnje vrijeme poslao. Izuzetno veliki broj poslanika iz svih političkih partija i koalicija podržao je poziv Evropskog parlamenta da se uvedu sankcije Miloradu Dodiku. Mislim da ono što smo vidjeli na pomenutom sastanku ministara vanjskih poslova nećemo vidjeti slijedeći put kada se Bosna i Hercegovina nađe na dnevnom redu.

Posljednih dana zbog događaja u Ukrajini došlo je do stvaranja mnogo jačeg zajedničkog fronta. Da li će doći do sankcija protiv Dodika zavisiće prije svega od toga kako će se on u nekoliko slijedećih sedmica postaviti prema pitanju Ukrajine. Ako Dodik nastavi da stoji na strani Putina, mislim da onda neće biti druge nego da mu Evropska unija na sastanku u martu uvede sankcije. Upitno je da li će to biti sankcije svih 27 zemalja i da li će Mađarska, Hrvatska i neke druge zemlje biti spremne da naprave taj iskorak. Ako ne bude zajedničkih sankcija, onda će sasvim sigurno mnoge članice Evropske unije uvesti bilaterlane sankcije.

Adnan Huskić: Što se tiče Milorada Dodika, sankcije u određenoj mjeri već postoje. Mislim da treba razgovarati i o tome kome još treba uvesti sankcije. Potpuno je jasno da se ne radi samo o Miloradu Dodiku već i o krugu njegovih bliskih saradnika povezanim poslovnim interesima. Udarom na te interese počinju se pokazivati pukotine u malom autoritarnom carstvu koje je Dodik izgradio u Republici Srpskoj.

Sankcije ne smiju biti kažnjavanje ljudi u Republici Srpskoj. Treba vrlo precizno ciljati na Milorada Dodika i osobe oko njega. Amerikanci su bili na dobrom tragu kada su krenuli da sankcionišu ljude koji predstavljaju srž sistema korupcije u Bosni i Hercegovini. Mislim da bi ljude, kojima se uvode sankcije, trebalo staviti na hladni diplomatski režim. Nesuvislo je voditi zvanične pregovore sa ljudima koji su pod sankcijama.

Tweet europarlamentarke Tineke Strik

Omer Karabeg: Zanimljivo je da je lider bosanskohercegovačkih Hrvata Dragan Čović, reagujući na ukrajinsku krizu, na Twitteru pozvao na prekid vatre. Pomenuo je invaziju i rat, ali direktno ne osuđujući Rusiju. To je izazvalo europarlamentarku Tineke Strik da napiše da je “Duboko sramotno i zabrinjavajuće što lider HDZ-a Dragan Čović nije u stanju da jasno osudi Putinovu agresiju”. Zašto je Čović bio neodređen kada je rukovodstvo Hrvatske bilo vrlo određeno i vrlo oštro osudilo Putinov potez?

Vedran Džihić: Čini mi se da u ovom slučaju dolazimo do momenta gdje pada maska. Kad to kažem, mislim na činjenicu da se Čović često na neki način priklanjao Rusiji i tražio blizinu Putina. Valjda je mislio da preko ruske podrške aspiracijama Milorada Dodika i Republike Srpske može na mala vrata realizirati projekt koji je Hrvatsko narodno vijeće nedavno manje-više direktno objavilo, a to je ponovno stvaranje Herceg-Bosne i teritorijalno rasparčavanje Bosne i Hercegovine.

Znači, maska pada u momentu kada se svi moraju jasno opredijeliti i kada više nije moguće sakrivati se iza nekih paravana. Moraju se opredijeliti i Čović i svi drugi lideri na Zapadnom Balkanu i jasno i nedvosmisleno reći na kojoj su strani u ovom istorijskom momentu kada se mijenja svjetski globalni poredak, kada ulazimo u otvorenu borbu između autoritarizma i demokratije na globalnom nivou, kada usred Evrope imamo jednu novu vrstu fašizma. Držanje po strani mora naići na nedvosmislen odgovor Zapada. Zato je ovaj tweet evropske parlamentarke pravi odgovor na ono što je Čović učinio.

Adnan Huskić: Rusija je preko podrške Miloradu Dodiku na neki način postala sponzor Dragana Čovića. Dragan Čović se dosta često sastajao sa ruskim ambasadorom u Bosni i Hercegovini i u određenom smislu odstupio od onoga što je bila zvanična politika Hrvatske. S tim što Hrvatska u zadnjih nekoliko godina varira između toga da bude kosmopolitska i otvorena i da u isto vrijeme bianco podržava Dragana Čovića koji je u potpunosti instrumentalizirao pitanje izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Čović je uspio da tako snažno utiče na vanjsku politiku Hrvatske da je postala njegov glas u Evropskoj uniji.

500 vojnika EUFOR-a

Omer Karabeg: Kako tumačite činjenicu da je nakon napada Rusije na Ukrajinu EUFOR donio odluku da svoje snage u Bosni i Hercegovini pojača sa 500 vojnika?

Vedran Džihić: Mislim da je to jedna od najvažnijih i najkonkretnijih odluka koju je Zapad u zadnje vrijeme donio na Zapadnom Balkanu i u Bosni i Hercegovini. Taj zahtjev postoji otkad je počela politička kriza koju je Dodik izazvao krajem ljeta 2021. godine. Slanje vojnika EUFOR-a pokazuje da očigledno postoji transatlantski konsenzus oko toga da bi Zapadni Balkan mogao postati neka nova fronta između Zapada i Rusije i da je potrebno povući poteze da se ta eskalacija preduhitri s obzirom da u regionu postoje NATO trupe. Mislim da je slanje vojnika EUFOR-a samo početak jasnijeg odnosa Zapada prema Bosni i Hercegovini i Zapadnom Balkanu.

Ali pored sigurnosnog aspekta potrebno je da Evropska Unija i Zapad odgovore na pitanje šta u dugoročnom smislu mogu da ponude zemljama Zapadnog Balkana. Vidimo da je proces proširenja Evropske unije odavno mrtav – bez političke snage, bez imaginacije i kreativnosti. To je i dovelo do pogoršanja situacije i do otvaranja prostora za Vučića, Dodika i slične. Brisel bi trebalo da ponudi potpuno novi, revitalizirani i drugačiji koncept integracije Zapadnog Balkana u Evropsku uniju.

U ovom tenutku vodi se otvorena borba između dvije koncepcije društva – one koja se zasniva na slobodi i demokratiji i one koja se zasniva na strahu i snazi moćnijeg. U tom pogledu Evropska unija se mora nedvosmisleno pozicionirati kad je riječ o Zapadnom Balkanu.

Adnan Huskić: Dugo smo tražili da se nešto takvo desi zato što je situacija u Bosni i Hercegovini već odavno izašla iz prihvatljivog okvira. Moja je teza da je permanentna kriza nastupila sredinom 2000-tih prestankom snažnijeg angažmana međunarodnih aktera u Bosni i Hercegovini. Otvoren je prostor za eskalaciju sukoba koji su uvijek išli linijom međuetničkih odnosa. Zbog toga je kriza morala izaći iz onoga što se naziva političkim problemom i postati sigurnosni problem.

To je postalo jasno kada su učestali međunacionalni incidenti. Zbog toga smo našim zapadnim partnerima, posebno onima u Briselu, stalno skretali pažnju da situaciju ne treba uzimati olako i da je zaista nužno da se nešto konkretno uradi. Slanje dodatnih trupa EUFOR-a je značajano zbog toga što je zadnjih desetak godina EUFOR bio toliko slab da su zainteresovani za destruktivno djelovanje mislili da ne postoji sigurnosni interes Zapada za ovo područje. Jačanju Milorada Dodika svakako je kumovala i retorika međunarodnih predstavnika koji su uporno umanjivali opasnost njegovih i poteza drugih nacionalnih lidera kvalifikujući ih bilo kao bilo predizbornu retoriku, bilo kao nešto čemu ne treba pridavati puno važnosti.

Zato smo i došli do ove situacije. Nakon onoga što se desilo u Ukrajini postalo je jasno da Zapad ovdje mora staviti nogu jer se postavlja pitanje kome pripada ova regija i ko ovde vodi glavnu riječ.

Dodik i prijatelji

Omer Karabeg: Ako bi Dodik krenuo u otcjepljenje Republike Srpske i NATO intervenisao, da li bi Moskva poslala trupe da zaštiti Dodika kao svog saveznika? Pamtim Dodikovu izjavu: “Neka nas NATO napadne, spremni smo, pozvaćemo i prijatelje”.

Vedran Džihić: Prije nekoliko sedmica razmišljao sam o tome i bio sam ubijeđen da u tom slučaju Rusija i Putin ne bi dali podršku koju Dodik očekuje. Poslije onog agresivnog, iracionalnog i dijaboličnog govora Vladimira Putina i poslije otvorene agresije na Ukrajinu više nisam ubijeđen da bi bilo tako. Sada je jasno da postoji nevjerovatan potencijal za svaku vrstu agresije od strane Putina.

Krećući u napad na Ukrajinu Putin je započeo napad protiv sigurnosnog okvira koji je uspostavljen 1989. i 1990. i za koji smo mislili da ga ništa ne može poremetiti. Ušli smo u fazu gdje zaista ništa više ne može biti isključeno. Ako bi Dodik zaista napravio taj korak i zatražio pomoć Putina i ako bi neke snage u Srbiji stale na stranu Rusije, bojim da ne bismo apriori mogli isključiti ni direktnu podrška ruske vojske. To bi onda značilo otvaranje još jednog fronta i otvorenu konfrontaciju sa Zapadom.

Naravno da bi konflikt na Zapadnom Balkanu izgledao drugačije nego ovaj u Ukrajini u koji se NATO nije uključio. Na Kosovu imamo NATO trupe u okviru KFOR-a čiji je mandat da brane Kosovo. Sličan mandat imamo i na osnovu Dejtonskog mirovnog sporazuma tako da u tom slučaju Zapad ne bi mogao da se povuče kao u Ukrajini nego bi morao da stane na stranu onih koji brane integritet Bosne i Hercegovine.

Adnan Huskić: Mislim da pomoć, koju bi Rusija u takvoj situaciji dala Dodiku, ne bi bila direktno vojna. Mislim da bi to bila podrška u smislu paravojnih formacija, nekih dobrovoljaca i naravno hibridnog ratovanja koje je Rusija usavršila, posebno u zadnje vrijeme. Međutim čini mi se da je nakon događaja u Ukrajini Zapad mnogi vidljiviji nego, rekao bih, čak zadnjih tridestak godina. Ponovo je to jedan konsolidovani front.

Vjerujem da je taj konsolidovani Zapad shvatio da se igra u kojoj se trenutno nalazimo ne igra više s onim figurama s kojima se igralo ranije. Kad pominjem figure, pada mi na pamet jedan tweet Garija Kasparova koji sam vidio ovih dana. Kasparov kaže da Evropljani i Zapad napokon moraju shvatiti da ne mogu da se ponašaju kao vegetarijanci u steak baru. Mislim da je ključno razumjeti da su se okolnosti bitno promijenile. Rusija pod Putinom nije više partner. Sa Rusijom se više ne može normalno razgovarati.

Rusija je faktor destabilizacije i zato je treba posmatrati kao sigurnosnu prijetnju i tretirati na taj način. Ako Zapad bude tako nastupao, mislim da će i situacija u regiji biti mnogo stabilnija.

Autor: Omer Karabeg