Piše: Jusuf Trbić
Kuda ide Bosna? Ima li ikoga ko će dati siguran odgovor na ovo pitanje. Jer, ludilo nacionalizma stvorilo je takav haos, da ćemo se, svi zajedno, teško iščupati iz njega u sljedećih sto godina. A ko je kriv zbog toga?
Nećemo pogriješiti ako navedemo, redom: nove, nacionalističke, pohlepne i bezobzirne političke elite, vjersku zaluđenost, oživljavanje starih ekspanzionističkih ideja, strategije čistih etničkih država, zablude svijeta, politiku nekih važnih država… Ali, najviše smo krivi mi. Pedeset godina učili smo o antifašizmu, slobodarskom duhu, poštovanju čovjeka, o ravnopravnosti ljudi, o važnosti obrazovanja, o otvorenom svijetu, o poštovanju zakona. A onda smo to odbacili, lako, kao da sve to nema veze s nama, i priglili nacionalizam, mržnju, nemoral, glupost, korupciju, sav taj arsenal bešćaša, i još se držimo toga. Pristali smo, bez imalo otpora, da nas primitivci svedu na svoju mjeru, da nam pune glave glupim izmišljenim mitovima, lažima, strahom i bezrazložnom mržnjom, pristali smo na rasizam, na opšti lopovluk, na laganje kao svakodnevnu molitvu, pristali smo da budemo manekeni falsifikovane stvarnosti, čak i kad nam je potpuno jasno o čemu se radi. Pristali smo da nam pokradu fabrike, njive i institucije, da nam zarobe državu, razum i znanje, da nas opljačkaju do gole kože, da od nas naprave robove, i nismo se bunili. Kad naši političari iznesu očiglednu neistinu, koja nema nikakve veze sa stvarnošću i istinom, mi odobravamo, jer, kako su učili neki ideolozi s one strane Drine, laž, patriotska laž, spasava narod. U svakodnevnom, haosu gube se sve vrijednosti, jer cilj svakog od tri naša totalitarizma jeste da izlude pripadnike svako svog stada do te mjere, da više ne razlikuju istinu od laži, glupost od pameti, nemoral od morala, crno od bijelog. Kad naši političari kradu iz naših džepova, mi sliježemo ramenima, kad nas naši lideri zavađaju i sa svijetom i sa pameću, mi ćutimo. Kad nam se svakodnevno nameće nepoštovanje zakona, pravila, morala, običaja, mi ne reagujemo. Kad nas očigledno vode na stranputicu, kojom niko normalan više ne korača, mi sagnemo glavu i slijedimo svako svog čobana. Kad nam prepravljaju prošlost, pa četnike predstavljaju kao antifašiste, ustaše kao domoljube, a cijelu istoriju izvrću na glavu, mi ne reagujemo. Kad nas ubjeđuju da živimo dobro, da smo slobodni ako smo zatvoreni svako u svoj tor, kad nam zatežu omču oko mozga, kad guraju ruke u naše džepove i smiju nam se u lice, mi smo nijemi i gluhi. Kao da nas se ništa od toga ne tiče.
Sve to već godinama mi potvrđujemo na izborima, ali i u svakodnevnim prilikama. Kod nas se radnici ne bune zato što su im nezajažljivi političari i njihovi tajkuni upropastili i fabrike i živote, već zato što nisu dobili povišicu od sto maraka. Kad povišica stigne, nikom ništa. Pred gromoglasnim nacionalizmom mi se povlačimo bez riječi, potvrđujući vladajući građanski kukavičluk koji nema kraja. Pogubnu etničku podjelu zemlje jesu napravili političari i to stanje održavaju već tri decenije, ali to ne bi mogli učiniti bez pristanka građana. Bosna je nekad bila kao leopardova koža. Od 109 opština, koliko ih je bilo tada, u ravno stotinu živjeli su pripadnici sve tri dominantne etničke grupe, a u devet opština pripadnici dvije grupe. Danas je država tako temeljito etnički podijeljena, da samo u Mostaru, Brčkom, nešto u Tuzli i dijelu srednje Bosne postoji takva mješavina. Sve ostalo je etnički skoro sasvim čisto i pretvoreno u labavi savez tri plemena u agoniji, kako bi to rekao Radomir Konstantinović. U ratu protiv Bosne vidjeli smo kako je stanovnike monoetničkih sredina lako okrenuti jedne protiv drugih, a danas na tome, na strahu jednih od drugih, cvjetaju politike koje nas, sve zajedno, pokrivaju mrakom. Tri jadne etničke zajednice, sve tukući se međusobno, uz veseli zvuk neugaslih ratnih truba, ponosno koračaju u sopstvenu propast.To je naša slika danas.
Iz zemlje u kojoj se neslaganje s lošim politikama, s lažima, korupcijom i glupošću smatra duševnim poremećajem, iz zemlje u kojoj se ne cijeni znanje, sposobnost i pamet, već poslušnost, i u kojoj se izdajnicima smatraju oni koji ne misle jednim plemenskim mozgom, odlaze mladi ljudi, i to je danas rijeka bez povratka. A odlaze najviše iz onih krajeva koji su potpuno etnički čisti. Za dvije ili tri decenije ovdje će ostati samo trećina sadašnjeg stanovništva, uglavnom stari i nemoćni ljudi koji nemaju kud da odu.
Za časne ljude koji se ne slažu s nacionalizmom, sa političkom religijom, sa vladavinom gluposti, sa povratkom fašizma, sa idejom da ljudi vrijede samo ako pripadaju nekom od tri krda, bez ikakve druge lične zasluge, jedini moralni izbor jeste: odbiti svaku vrstu pripadnosti takvim kolektivitetima i takvim vrstama mišljenja. Biti svjesni građanin, individua, neko ko razmišlja svojom glavom, to je danas naša obaveza. Na TV Face čuo sam nedavno da čak trećina mladih roditelja u dvije centralne sarajevske opštine ne želi da svoje dijete označi kao pripadnika bilo koje etničke ili religijske grupe. Dovoljno je da bude Bosanac, a dijete je to već po rođenju, kao pripadnik bosanskohercegovačke nacije. Treba li reći da se u civilizovanom svijetu uglavnom ne pita za porijeklo, religiju ili bilo koju vrstu opredjeljenja, jer su to privatne stvari. I to je svuda normalno. Budimo, dakle, i mi normalni, sviđalo se to kome ili ne.
To je najviše što danas možemo učiniti i za sebe i za druge.