Piše: Jusuf Trbić
Prolazi život kao rijeka ispod drinske ćuprije, prolaze tuge i radosti, ljubavi i mržnje, prolazi sve lijepo i ružno, sve nade i snovi, prolaze životi, godina za godinom. Ode, eto, još jedna godina, ode u maglu zaborava, i mi već sutra nećemo moći jasno da se sjetimo šta smo radili i gdje smo bili te nesretne 2022. godine i da li nam je tada bilo dobro ili nije. Prolaze godine sve brže, slažu se kao prazne kutije jedna na drugu, ostaje iza njih bljesak sjećanja na trenutke, na detalje, na neko svijetlo lice, na stisak ruke, na poljubac, na riječi koje trunu po uglovima dalekih dana. I ništa više. Iza nas pustinja, ispred nas pustinja. Kako ćemo dalje?
Kako god pogledamo, u pamćenju su nam kriza, politički potresi, sukobi i mržnje, strah i beznađe, ničeg lijepog i toplog, nikakve radosti ili optimizma. Nesretno je društvo u kojem je politika najvažnija tema. U normalnom svijetu ljudi se bave svojim životom i nemaju vremena da mrze sve oko sebe, da se svađaju i tuku zbog nečije vlasti ili izmišljene istorije, u tom svijetu političari su službenici naroda i rade posao za koji su izabrani. Kod primitivnih naroda lideri su bogovi, oni su skoro nedodirljivi, u skladu sa prastarom tvrdnjom da je svaka vlast od Boga. Oni su predvodnici, svako svoga stada, koje luta za njima putevima izgubljenog vremena.
Kad god prođe jedna, a dođe druga godina, prave se izvještaji o tome kako nam je bilo tokom godine koja je za nama. Kako je nama bilo u 2022. godini?
Nama, običnim ljudima u Bosni, bilo je tako, da je bolje da nije ni bilo i da ćemo gledati da sve to što prije zaboravimo. Nastavilo se dugo posrtanje, narasla je kriza, Bosna je došla na dno evropske ljestvice po svim pokazateljima, mladi ljudi sve više bježe na Zapad, a mi ćemo uskoro, kao zastavu, nosati gaće na polja koplja. A gaće, kao zastavu, imaju samo oni koji razmišljaju donjim dijelom leđa.
Bili su još jedni istorijski, neponovljivi, presudni izbori, narod poludio i samo je o tome pričao, tutnjalo je na sve strane, kralo se i rukama i nogama, udarili jedni na druge kao najveći dušmani, pa se na kraju sve sleglo, a mi gdje smo – tu smo. Istina, otišao je Bakir Izetbegović u zasluženu političku penziju, bilo je krajnje vrijeme, da su bogdo i ostala dvojica. Tronožac etničke podjele koja razara našu domovinu izgubio je jednu nogu, pa će valjda i ostale dvije doći na red. Jer, nosioci te podjele, uz zdušnu pomoć susjeda i komšija i samoubilačku podršku vrhova bošnjačke politike doživjeli su u prethodnim decenijama takav uspon, da su nam se svima popeli na glavu. Uz njih se uvijek gura gomila prijatelja, jarana, rodbine, kumova i sljedbenika koji od sopstvenih džepova ne vide ni građane ni državu, oni brane svoje čobane do posljednje kapi naše krvi. Pa kad Dodik, Bakir ili Čović nešto izvale, oni se gromoglasno zaklinju da je to sušta istina, a šta bi drugo moglo biti, i da je nemoguće da nije. I da niko ne smije da zabada nos u njihovog predsjednika. A predsjednici nas uvalili u takvu bijedu, duhovnu i materijalnu, da joj nema premca, i još nije sve tako crno kako nam se tek piše. Oni godinama prosipaju iz šupljeg u prazno, a uoči svakih izbora obećavaju da će sad biti obrnuto. Od njihovih obećanja da nas vode u svijetlu budućnost nama se smrklo.
Slušali smo, recimo, kako Jugoslavija nije valjala, jer je gušila nacionalizam, a religiju stavljala tamo gdje joj i jeste mesto: u privatnu sferu, gdje je svako mogao da se moli Bogu ili bogovima koliko god hoće. Pa su nam uveli i nacionalizam i vladavinu religije, i to nas jer dokusurilo. Tek tad smo vidjeli svog Boga. Pa kažu: Jugoslavija nije valjala jer se mnogo zaduživala. Koliko? Dvadeset i dvije miljarde ukupno, i te pare su ulagane u industriju, u puteve, u razvoj. A danas? Pa, danas svaka od post-jugoslovenskih država duguje višestruko više, a razvoja ni na vidiku. Nove političke elite ne kritikuju ono što u bivšoj državi nije bilo dobro: jednoumlje, dominaciju politike, poslušnost kao najviši oblik podobnosti, idolopoklonstvo, ne, to se ne dira, jer sve to rade nove elite, i više od toga, ispalo bi da kritikuju sami sebe. Govorili su da je Jugoslavija bila tamnica naroda, pa su je rasturili, nas razmjestili, svakoga u zasebnu ćeliju, donijeli nam demokratiju od koje se disati ne može.
Izgleda da ćemo mi naše lidere pamtiti po dobru samo kad odu s vlasti – nama će tek tad biti dobro.
Prošlu godinu i cijele tri decenije koje su iza nas pamtićemo kao vrijeme u kojem je selo porazilo grad, prostakluk je pregazio kulturu, primitivna interpretacija religije uništila je svako zrnce kritičkog duha, glupost je ubila pamet, laž je otjerala istinu, lopovi su ponizili poštene ljude, vlast je upropastila svaku šansu da ikad budemo ponovo normalni ljudi. Bosna je danas skoro cijela van sebe, a ne zaostaju ni okolne državice, otići će uskoro svi pametni i duboka noć će pasti na sve nas.
Da su oni bili na vlasti devedesetih godina, ne bi bilo potrebno raseljavati ljude, sami bi do sad otišli iz ovog jada i čemera.
Da, krajem godine stigla je vijest da nam je Evropska unija dodijelila kandidatski status. Lijepo od Evrope, to nam dođe kao sadaka, kao lilihip, da malo manje kukumavčimo. Ali, što ćemo mi Evropi, i što će Evropa nama? Pa, nas ne bi primili ni u Afriku, s ovim našim političarima i s nama ovakvima. I plemena iz džungle kažu da ne žele balkanizaciju, a to je stanje duha u čitavom našem regionu. Nama treba da počnemo ličiti na tu daleku Evropu, da prihvatimo njihova pravila, zakone i običaje, da budemo kao što smo nekad bili, da budemo normalni ljudi. Nikakav kandidatski ili neki drugi status ne može nam u tome pomoći ako ne pomognemo mi sami sebi.
Ali, sve dok se dijelimo, dok mrzimo jedni druge, dok slijedimo bandite na vlasti, dok glasamo za ono što nas uništava –duboka će provalija stajati između nas i svjetlosti.