Piše: Umihana Sofić

Bespravna gradnja

Odlukom o prostornom uredjenju opštine Bijeljina uredjeni su uslovi i način  planske izgradnje naselja i objekata, za plansko koristenje prostora, za izradu, donošenje i sprovodjenje prostornih planova, urbanističkih planova i drugih planskih akata.

Intenzivirana je gradnja individualnih stambenih objekata. U cilju da u što kraćem roku dodju do stambenih prostora, mnogi pribjegavaju bespravnoj gradnji.

Pod bespravnom gradnjom ovdje se podrazumijeva izgradnja i drugih pomoćnih objekata, kao što su garaže, pomoćni privredni objekti, ljetne kuhinje, nadgradnja i dogradnja stambenih objekata. Pod bespravnom gradnjom podrazumijeva se i odstupanje od investiciono- tehničke dokumentacije, za koju je uredno izdano odobrenje za izgradnju objekta. Najčešći oblici ovakve devijacije su promjene gabarita objekta ili promjene namjene prostorija i objekata.

Područje samog grada Bijeljine i njegove neposredne okoline bilo je, i u to vrijeme, napadnuto  bespravnom stambenom izgradnjom. Proces urbanizacije nije mogao da prati brzinu industrijalizacije i deagrarizacije. Izraženi problem migracije stanovništva u grad imao je za posljedicu nemogućnost da se obezbijedi dovoljan broj stambenih objekata.

Istražujući lokalitete bespravne gradnje, autor ovog rada zaključio je da je, u to vrijeme,  koncentrisane bespravne izgradnje bilo malo na području grada, ali je bila očigledna u neposrednoj okolini grada, van užeg urbanog podrucja.

Bespravnu gradnju je i tada bilo vrlo teško kontrolisati, zbog nedovoljne kadrovske popunjenosti u urbanističko-gradjevinskoj inspekciji.

U nekim prigradskim naseljima, poslije gradnje stambenih objekata izvršena je njihova legalizacija.

Treći lokalitet u kojem je izrazita zastupljenost bespravne gradnje su tzv. “vikend naselja”, ali to je posebna tema.

 

Rezultati anketiranja bespravnih graditelja

Zbog tačnog utvrđivanja stanja na terenu, u to vrijeme sprovela sam anketu među građanima na koje se tema bespravne gradnje odnosila. Anketa je sprovedena na 21. vlasniku bespravno izgradjenih stambenih objekata. Bilo je pokušaja da se obuhvati veći broj vlasnika, ali je to bilo bezuspješno. Gradjani koji su odbili anketu ili bilo kakav razgovor o temi bespravne gradnje uglavnom su oni koje je u više navrata upozoravala (a neke i kažnjavala) inspekcija nadležnih organa.

Anketirana zona bespravne gradnje pripadala je užem gradskom centru. Kako je utvrđeno, većina vlasnika (80%) nije rodjena na području opštine Bijeljina. Ostatak je došao u grad iz okolnih sela. Stambeni objekti su gradjeni uz saobraćajnicu, po vlastitoj zamisli ili po ugledu na neku već izgradjenu kuću.

Prosječna starost bespravnih graditelja kretala se od 28-40 godina. Motivi njihovog dolaska u Bijeljinu iz okoline Srebrenice, Vlasenice i drugih mjesta   uglavnom su različiti. Mnogi su vidjeli šansu za rad na plodnoj semberskoj zemlji, bolje školovanje za djecu u Bijeljini i rješenje stambenog pitanja za njihove porodice.

Semberska zemlja je, i u to vrijeme, sve više bila prepuštena starcima i nejakima. Proces naseljavanja i bespravne gradnje počeo je kasnih sedamdesetih godina i nije se nikad prekinuo.

Stepen završenosti stambenih objekata je, u vrijeme anketiranja, bio različit; četiri vlasnika imala su potpuno završenu kuću, kod ostalih je useljeno samo prizemlje, nedovršeno potkrovlje, useljena samo jedna soba, nedovršen spoljnji izgled objekta. Četiri vlasnika  završenih objekata imala su završenu srednju školu i stalan posao. Ostali anketirani vlasnici imali su raspon u nivou školovanja od onih bez ijednog razreda do završene osnovne škole. Neki su bili bez stalnog zaposlenja, angažovani na sezonskim radovima u PD “Semberija” ili u Sremu, kao fizički radnici na gradjevinskim i komunalnim poslovima. Dva anketirana vlasnika bespravne gradnje radila su u Njemačkoj i Austriji. Prosječna veličina porodice je bila 5 članova, s tim što je 13 anketiranih izjavilo da će, nakon stabilizacije u novoj sredini, dovesti i ostale članove porodice (roditelje, mladjeg brata, sestru).

Kuće su gradjene iz sopstvenih sredstava anketiranih vlasnika i “mobom”. Procenat prizemnih objekata je 20%, dok ostali objekti posjeduju i potkrovlje.

Neophodno je napomenuti da je anketiranje radjeno kod tzv. “čistih bespravnih graditelja”, koji su promijenili mjesta boravka i podigli stambeni objekat za koji ne posjeduju nikakvo odobrenje ili tehničku dokumentaciju.

Ilustracije radi, a prema izvještaju urbanističko-gradjevinskih inspektora, u 1986. godini (za 10 mjeseci), u opštini je izvršeno 815 inspekcijskih pregleda. Od tog broja zabilježeno je 605 bespravno započetih objekata. Samo u toj  1986. godini započeto je 230 bespravnih stambenih objekata u opstini Bijeljina. Opštinskom Sudu za prekršaje inspekcija je podnijela 366 prijava. Prosječna kazna po učinjenom prekršaju bila je 7.610 dinara. Takodje, za 8 bespravno podignutih objekata podnijeta su rješenja o rušenju dijelova objekata, od čega je samo jedno izvršeno.

Na osnovu uvida u zapažanja inspekcije i obavljenih razgovora sa bespravnim graditeljima, utvdjeni su razlozi bespravne gradnje:

– neriješeni imovinsko-pravni odnosi,

– dug put do pribavljanja odobrenja za gradjenje, kao i velike novčane obaveze,

– neupućenost stranke, kao i shvatanja da se može graditi na zemljištu koje posjeduje, bez obzira na urbanističku regulative.

Saznanje da se bespravno izgradjen objekat može priključiti na električnu mrežu bez odobrenja za gradjenje, što je omogućeno donošenjem Odluke o uslovima i postupku za izdavanje odobrenja za zgrade izgradjene prije 31. maja 1974. godine (Službeni glasnik Opštine Bijeljina, br. 3/75 i 6/79), drastično je uticalo da se poveća broj bespravno izgradjenih objekata. Doprinijeli su tome i neuskladjenost urbanističkih i regulacionih planova, a često i njihovo nepostojanje, kao i kadrovska nepopunjenost inspekcije tih godina, a i to što su novčane kazne za učinjene prekršaje po osnovu bespravne gradnje bile  veoma niske.

                                                        (Nastaviće se)