Veliki vojvoda Rusaga bosanskog i herceg splitski,Vitez zmajevog reda
Piše: Saud Grabčanović
Uvod
Kada turisti dođu u posjetu našem prelijepom starom bosanskom gradu Jajcu, najprije posjete muzej AVNOJ-a koji se nalazi ispod stare tvrđave.Taj muzej predstavlja uspomenu na mjesto nastanka naše nekadašnje zajedničke domovine, koja danas više ne postoji. Sljedeća destinacija koju posjetitelji obilaze su čuveni slapovi rijeke Plive, po kojima je ovaj grad poznat. Stara tvrđava na visokom hridu iznad grada je poslednja destinacija koju turisti posjećuju i obilaze. Ona predstavlja pravi dragulj iz naše istorije, koji svjedoči o kontinuitetu državnosti naše zemlje. U tom starom gradu je bio krunisan posljednji bosanski kralj i tu je i stolovao. Poslednji bosanski kraljevi su u Jajce prebacili svoju prijestolnicu iz Kraljeve Sutjeske i Bobovca, u vrijeme kada su Osmanlije zagospodarile Vrhbosnom, Hodidjedom i Sarajevskom kotlinom. Danas o tome rijetko ko od posjetitelja bilo šta zna, a najmanje zna ko je ovu tvrđavu sagradio i kome je ona pripadala u vrijeme postojanja naše prve samostalne srednjovijekovne države Bosne, najprije banovine, a kasnije i kraljevine. Srednjovjekovni grad Jajce i jajačka tvrđava su u ta davna vremena pripadali našem čuvenom bosanskom vlastelinu Hrvoju Vukčiću –Hrvatiniću, gospodaru Doljnih kraja, Usore i dijelova Hrvatske, velikom vojvodi bosanskog Rusaga i uvaženom članu bosanskog „Stanka“ (kraljevskog vijeća-parlamenta kojeg su činili velikaši) i hercegu grada Splita. Jajačka tvđava je postojala i prije Hrvoja, izgrađena je još u 13. Vijeku, ali je bila jako mala. Kada je Jajce došlo u Hrvojev posjed, on je sazidao novu i mnogo veću tvrđavu sa svim danas poznatim kulama i crkvom na njoj. Najstariji pisani dokumenat u kojem se spominje ime Jajce potiče iz 1396. godine, i vezan je za ime Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao „conte de Jajce“ (grof od Jajca). O nastanku imena grada postoji legenda da je grad dobio ime po tome što su zidari dodavali jaja u malter kojim su grad zidali. (Dnevnik.ba, Odakle potječe ime Jajce?, 9. ožujka 2017. pristupljeno 10. ožujka 2017.). Hrvoje je bio taj koji je od malenog naselja napravio pravi grad, koji će nakon njegove smrti 1416. godine jedno vrijeme biti i prijestolnicom Bosanskog kraljevstva. U Jajcu je bio krunisan i tu je stolovao poslednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Tu je u maju 1463. godine, u blizini grada na toponimu „Carevo polje“, naš posljednji kralj bio pogubljen od ruke osmanskog sultana Mehmeda II-el Fatiha, a ukopan na mjestu vijekovima poznatom kao „Kraljev grob“, koji je bio mjesto hodočašća Bosanaca. Krajem 19. vijeka kraljevi posmrtni ostatci su eshumirani i preneseni u franjevački samosan u Jajcu, gdje se danas nalaze i mogu vidjeti.
Po svom vjerskom opredjeljenju Hrvoje je formalno pripadao katoličkoj crkvi, dok je u stvarnosti on bio pripadnik Crkve bosanske. Živio je u vrijeme krstaških ratova koje je na papin zahtjev protiv Bosne i bosanskih bogumila provodila Ugarska i koji su rezultirali velikim progonima i masakrima dobrih Bošnjana (Bosanaca), sljedbenika Crkve bosanske. Hrvoje je zato na jajačkoj tvrđavi tajno izgradio podzemnu bogumilsku crkvu –hižu, u kojoj je u tajnosti obavljao bogumilske obrede. U neposrednoj blizini te njegove crkve, koja se danas naziva katakombama, on je dao sagraditi i katoličku crkvu kao i franjevački samostan.
Hrvoje je bio veoma visok i krupan čovjek, kratkog i debelog vrata i krupne glave. Krasila ga je veoma velika snaga i posebno dubok glas koji je podsjećao na riku bika. Taj naš velikaš je bio poznat kao slavni vitez bez mane i straha, koji je pripadao Zmajevom viteškom redu. Taj je red u tadašnjoj kršćanskoj Evropi predstavljao najpoznatiji i najprestižniji viteški red. Njega je osnovao ugarski kralj Žigmund (Sigismund) Luksemburški, trostruki kralj i car Svetog rimskog carstva, zajedno sa svojom suprugom, caricom i kraljicom Barbarom Celjskom, koja je bila naše gore list po svojoj neni Katarini Kotromanić, sestri našeg kralja Tvrtka I. To veliko priznanje vojvoda Hrvoje nije dobio na poklon od Sigismunda i Barbare. Hrvoje je primljen u ovaj red i dobio njegov orden nakon velike pobjede na internacionalnom viteškom turniru održanom u gradu Budimu 1412. godine, koji je bio priređen u čast poljskoga kralja Vladislava II. Hrvoje je na taj turnir došao na čelu svojih ljudi koje je poveo iz Bosne i koji su zajedno sa njim na njemu učestvovali i pobijedili. Na tom velikom turniru su učestvovali najpoznatiji i najbolji vitezovi iz skoro svih tadašnjih evropskih kraljevina i carevina. Hrvoje ih je sve uspio nadmašiti i pobjediti u nadmetanju u raznim viteškim disciplinama.
Pored toga što je bio poznat kao slavni vitez, Hrvoje se isticao svojom lukavom politikom, kojom je i najtežim vremenima napada na našu zemlju iz susjedstva, uspijevao odbraniti i sačuvati svoje posjede, kao i svoju zemlju Bosnu, koju je izuzetno volio i cijenio. Kada je neprijatelj Bosne bio nadmoćniji i kada bi Hrvoje procijenio da su mu šanse u oružanom otporu zavojevačima male, pribjegavao je lukavoj politici kojom bi se dodvorio zavojevačima i tobože prihvatio njihovu vlast. On je po tim svojim taktičkim postupcima predstavljao političkog kameleona, što je inače predstavljalo odliku mnogih bosanskih velikaša u ranijem, a posebno u kasnijem periodu postojanja samostalne Bosanske države. Identično političko kameleonstvo je kasnije predstavljalo odliku naših velikaša: aga, begova, ajana i kapetana, bosanske elite u doba Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, NDH, Titine Jugoslavije, a bogami i dan-danas je to odlika svih naših političara! Povremeno, po potrebi, Hrvoje je svoje posjede, svoju Bosnu i svog kralja uspješno branio i mačem, pred najezdom moćne ugarske vojske i njenih hrvatskih vazala. Naravno, kada bi se za to stvorili realni uslovi i za to se ukazala povoljna prilika. O tim njegovim podvizima i ratnim pobjedama danas postoji jako puno istorijskih dokumenata. Od svih njegovih pobjeda svakako je najpoznatija ona u u bitci kod grada Doboja, kada je uz pomoć osmanskih trupa uspio do nogu potući ugarsko-hrvatsku vojsku predvođenu carem i kraljem Žigmundom Luksemburškim. Nakon te veličanstvene pobjede, u kojoj je zarobio cvijet hrvatskog i ugarskog plemstva, Hrvoje se osvetio slavonskom banu Pavlu Čuporu za ranije nanesenu uvredu na ugarskom dvoru. Pavle Čupor Moslavački je bio ban Slavonije pod Ugrima. Jednom prilikom se na ugarskom dvoru narugao našem Hrvoju. Bila je to uvreda poput onih kakve mi Bosanci i dan danas trpimo od naših susjeda, kako istočnih, tako i onih zapadnih. Navodno glupi i neotesani Bošnjo je predmet izrugivanja kod njih, posebno putem viceva tipa Huse i Hase te Muje, Sulje i Fate! Od pamtivijeka je Bošnjo bio predmet poruge.
Hrvoju je uvreda na njegov račun od strane Čupora teško pala. Slavonski ban ga je poredio sa bikom i rikao kao bik za njim, ali mudri Hrvoje tada uopšte nije reagovao. Pošto mu je ta uvreda bila nanesena pred kraljem Sigismundom i njegovom svitom, on je to prešutio. Hrvoje je ovu uvredu zapamtio i kad mu se ukazala prilika, on se osvetio oholom hrvatskom banu. Pavla Čupora je dao zašiti u volovsku kožu, a zatim ga je uz riječi: kad ričeš kao vo sad budi vo“ bacio u rijeku Bosnu, gdje se on uz strašne muke ubrzo utopio.
Hercega Hrvoja su mnogi raniji istoričari osuđivali, a i današnji ga osuđuju u svojim radovima, zbog dovođenja Osmanlija u Bosnu, što je po njima bilo nepromišljeno, a kasnije će se ispostaviti i krajnje pogubno za našu zemlju. Zašto se vojvoda i herceg Hrvoje odlučio na tako radikalan potez i okrenuo leđa ugarskom dvoru, zašto se okrenuo protiv evropskih kršćana i priklonio Turcima koji su muslimani ? Moje je mišljenje da se razlozi za to mogu podjeliti u tri grupe. Prvi je razlog taj što ga je ugarski dvor proglasio za izdajnika i vojnom silom ga htio uništiti. Drugi je razlog pragmatičan i on je čisto materijalne prirode, Hrvoje je želio ostati gospodar nad svojim posjedima, a Osmanlije su mu to čvrsto garantovale. A treći i najvjerovatniji razlog njegovog zbližavanja sa Turcima bilo je njegovo stvarno vjersko ubjeđenja i opredjeljenje. Naime, islam kao religija u svojoj suštini ima puno više dodirnih tačaka sa izvornim kršćanstvom, kojeg je u to vrijeme prakticirala Crkva bosanska, od katoličanstva i pravoslavlja, koji su se, počev od 4. Vijeka, duboko razišli sa izvornim Kristovim naukom i stopili se u simbiozu sa ranijim višebožačkim i idolopokloničkim religijama. Ja smatram da je Hrvoje, upoznavši nauk islama ,imao velike simpatije za njega.
(nastaviće se)