Kako su se nekada gradile kuće u Semberiji i gradu Bijeljini? To je daleke 1985. godine bila tema magistarskog rada u to vrijeme mlade i vrijedne Umihane Sofić, zaposlene u kombinatu GIK “Rad” u Bijeljini. Umihana potiče iz stare bijeljinske porodice, bila je tada na početku karijere, obrazovana, ambiciozna i društveno aktivna. Obavljala je i odgovornu dužnost predjednika Saveza socijalističke omladine opštine Bijeljina, i uz njen predani i stručni rad, činilo se da je bogata karijera pred njom.
Na žalost, rat protiv Bosne prekinuo je živote i karijere, sve okrenuo naopako i razbacao preživjele Bošnjake na sve strane svijeta. Umihana se našla u Americi, u Milvokiju, i tu i ostala. Ali, svoju Bijeljinu nikad nije zaboravila. Uvjerio sam se u to kad sam daleke 2007. godine došao u kuću njene porodice i pozdravio se s njenim roditeljima i daidžom kao sa najrođenijima. Mnogo puta nakon toga pokazala je da misli na svoj zavičaj i na naš “Preporod”, i ja sam joj zbog toga zahvalan.
Iz njenog magistarskog rada izdvojio sam nekoliko dijelova da ih predstavim čitaocima koje interesuje ova tema. Sam rad je pisan stručno, sa mnogo detalja, crteža, fotografija, grafikona i analiza, i bilo mi je nemoguće da sve to postavim na našu stranicu. Ali, iz iz ovih kratkih isječaka može se zaključiti kako je to nekad izgledalo u našoj Semberiji i Bijeljini.
Dakle, kako su se zidale kuće kod nas? To ćete saznati iz redova koji slijede
Jusuf Trbić
………………………………………………………..
Piše: Umihana Sofić
GRADNJA U SEMBERIJI
U svijetu postoje različite definicije pojma grada. U našoj zemlji, više ekonomista i demografa je definisalo grad različite načine. Dr Miloš Macura definiše grad prema broju stanovnika i postotku nepoljoprivrednog stanovništva. Prema Oliveru Miniću (u knjizi “Arhitektura urbanizma”, objavljenoj u Beogradu 1967. godine), kategorizacija gradova izgleda ovako:
- a) mali grad sa 2000 – 20.000 stanovnika
- b) srednji grad sa 20.000 – 100.000 stanovnika
- c) veliki grad sa 100.000 – 500.000 stanovnika.
U vremenu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka Bijeljina je imala oko 35.000 stanovnika i spadala je u red gradova srednje veličine.
Nastanak grada Bijeljine
Semberija je jedna od najmanje ispitanih oblasti u Bosni i Hercegovini. Dosadasnji rezultati ispitivanja i stručni nalazi pokazuju da je ova oblast naseljena još u praistoriji, od eneolita do mladjeg željeznog doba. Ime Semberija je najvjerovatnije madjarskog porijekla i vezano je za vrijeme kada je Ugarska kraljevina povremeno držala ove krajeve, od 12-og do 16-og vijeka. “Szembe” (čita se sembe) na madjarskom jeziku znači: preko puta, naspravno, prijeko, zemlja preko Save. Slovenizovana madjarska riječ “sembe” dobila je nastavak “ija”.
U toku svoje dugotrajne prošlosti oblast Semberije je bila u zajednici sa Srbijom (u vrijeme Porfirogenita i kasnije, do polovine 12-og vijeka). Od 1284-1314. godine ovim krajevima je vladao Stefan Dragutin, a od 1314. godine, ponovo je pripala Madjarima, sve do turskog osvajanja. Prema Handžiću (“Postanak i razvitak Bijeljine u 16. vijeku” – Sarajevo 1965.), Semberija je od 1521. godine pod turskom vlašću. Austrougarskom okupacijom od 1878. godine Semberija je jedno vrijeme bila u sastavu te države.
Prema Handžiću, Bijeljina (najprije nazvana “Četvrtkovište”) prvi put se spominje 1437. godine. Još ranije, u pismu ugarskog kralja Sigmunda I, datiranom 1. augusta 1406. Godine, pominje se pod nazivom “Beelen”. Francuz M.Quiclet u svom putopisu iz 1658. godine Bijeljinu je nazvao Belina. Čuveni turski putopisac Evlija Čelebija naziva je Bilina. Poslije okupacije 1878 godine, Austro-Ugarska je službeno Bijeljinu nazvala Bjelina. Ovaj naziv imala je sve do 1918. godine, kada je dobila današnji naziv Bijeljina. Evlija Čelebija u svom putopisu opisuje Bijeljinu kao “kasabu sa pet mahala i 500 kuća”. On opisuje da su kuće bile prizemne i na sprat, pokrivene daskama. “Od svih boljih kuća ističe se veliki odžak Ali-paše Čengića (ĆČngi Zade), koji je pokriven kao rubin crvenim crijepom (ćeramidom). To je dvorac sa divanhanama i hodnicima, sobama i kuhinjom na spratu i u prizemlju, tako da mu u svoj Bosni nema ravna”.
(Nastaviće se)