Pored tebe smo a tebe već nema majko
Zriju ledene ptice na tvojim ramenima
Kljunove oštre
Nad uspravnim tvojim licem
I piju tamnu gustinu zore
Pod tvojim kapcima očnim
Njihova šutnja poput pepela pada
Na crnu čohu grada
Na gluhe ulice koje se raspadaju
Leptir tvog sna udaljava...
Mi smo narod odbjegao od svakojakih čuda
Narod što sahranio je pamćenje u sebi
U nevini prostor na tuđe vrijeme naslonjen
U nama se tuđe smrti produžavaju
I tuđi gradovi cvjetaju kao gorde bolesti
Krvari vazduh u zjenicama i mlade zvijezde
U našem posljednjem snu...
Piše: Jusuf Trbić
Kad proljeće, kao šarena ptica, doleti u bijeljinski kraj, pa oboji zelenilom krošnje i zemlju ispod njih, kad mirisni vjetar proleti kroz kosu, a u očima se rastopi nebeska duga, dođite u Gradski park, među sjenke....
Jednom kad beskrajna riječ proguta svemir cio
Počeće naša sopstvena vječnost
Naše nevidljivo umiranje svijeta
Spojiće se naša čela dok sanjaju dubinu
Prsti moje i tvoje krvi u tom će se snu dodirnuti
Kad dan se izgubi sasvim u vodi zaborava
Bićemo dvije zvijezde koje...
Sat ponoćni kuca
I zima stiže
Trunu uspomene na stolu
U mraku žudi
Cvijet za svitanjem
Raste grad
Pulsira u njemu sjeme smrtno
Našim rukama posijano
Probija već zid
Između tebe i mene
Između tijela i sjenke
Između danas i nekad
Zima stiže
I stiže gluhi čas
Prokleto vrijeme kada
Umrijeće ono što volimo
Jusuf...
Predugo već ideš a nigdje stigao nisi
Zastani tu gdje sjenka nedokučivog prostire
Svoje omamljujuće svoje nedokučivo lice
Tvoja sopstvena koža u mrak se već pretvara
U zvuk u čijim praznim odajama
Odzvanja prošlost kao ogledalo smisla
Razbijeno u sto hiljada komada
Zastani i lezi u...