Meka noć Kula neprobojna
Golub prošlih dana
U moje srce kuca
U srce
U ponor koji me traži
U njemu cvjeta glasno
Ljubičica tvog osmijeha
I taj me osmijeh obavija
Kao kafez pticu
Topla noć majka neumorna
Uski gradovi prošlih dana
Otvaraju se na dlanu
U njima duboki vjetar raste
Ceste guta...
Vidjećeš jednom u snu put koji vodi kući
Sjetiće se kosti šapata mesa i krvi
I mejt na tabutu svoje će se bolesti sjetiti
Vidjećeš vjetar koji sjenke po zemlji valja
I zbunjenu šumu kroz koju drveće
Sopstvene korake prebrojava
Sa neba bijela džamija svoj...
Nema kamenja ni skela ni maltera ni klina
Ni majstora više nema
Tvoje gradove nema više ko obnoviti
Na dnu pogleda trunu
Učeni parkovi i šute govornici
Nijemi su trgovi
Krilata jezera tonu u nebesku močvaru
Drveće zakopava svoje krošnje u zemlju
Ulice uzalud istežu vratove
Jer niko...
Starost je najviša planina
Veća od umorne vode
Koja ti ramena savija
Ona raskršća nema
I nema usnulog drveća
Ispod čije se krošnje
Odmara umorna cesta
Starost korača dubokim koracima
Između kojih mosta nema
Pa klonu jedan po jedan
U naručje mrtvih
U zagrljaj uspomena
Starost je kad noć postaje duža...
Mi smo narod odbjegao od svakojakih čuda
Narod što sahranio je pamćenje u sebi
U nevini prostor na tuđe vrijeme naslonjen
U nama se tuđe smrti produžavaju
I tuđi gradovi cvjetaju kao gorde bolesti
Krvari vazduh u zjenicama i mlade zvijezde
U našem posljednjem snu...
Umorno nebo trošno
Temelji mu popuštaju
Umorna zemlja
Umorni ljudi
U podrumu suza
Kreće posljednji uzdah
Kroz kosti putuje
U sluhu izvore zatvara
Daleko je moj grad
Njemu se više ne može vjerovati
Niz njegove ulice spotiču se tuđi dani
I tuđe godine klecaju
Gladna tišina u parku mreže razapinje
Na trgu...