Piše: Jusuf Trbić

     Sretna vam nova 1992. godina – to je bila poruka niza nacionalističkih izgreda, od Janje do Prijedora, u sjenci Božića i anti-ustavne proslave 9. januara. To je jasno podsjećanje na mračnu prošlost, kad je pakao počeo upravo ovakvim izgredima. A danas, mnogo više nego uoči rata, političari sipaju mržnju, koja se onda prenosi na druge. Zato ovo budi strah kod svih normalnih ljudi, kojima je dosta bijednog života, mržnje i primitivizma i ovog beznađa iz kojeg se ne vidi izlaz.

A nema šta nas nije snašlo. Pretrala nas je pandemija, poklopilo siromaštvo zbog kojeg mladi ljudi masovno bježe u Evropu, voda je došla do grla. Po zvaničnim podacima, našu državu je u prethodnoj godini napustilo 170 hiljada ljudi, uglavnom mladih i školovanih, a to je čitava Semberija i 50 hiljada ljudi pride! Izdijeljeni u etno-konfesionalne torove, obespravljeni i ojađeni građani tonu sve dublje, narodne kuhinje su sve posjećenije, otvorena je čak i kuhinja za bebe, a pozivi da se pomogne ugroženima sve su češći. Vlast nema nikakvog odgovora na sve to, pa svakog dana iznova nudi nam isti jelovnik na praznoj trpezi: etničku homogenizaciju, religiju kao politiku, prošlost umjesto sadašnjosti, laž umjesto istine, nudi nam strah jednih od drugih i uvijek istu demagogiju koja je već dosadila i pticama na granama. Nezajažljiva potreba za dominacijom nad drugima, za dominacijom nad pripadnicima svog stada, dominacijom jednih etničkih elita nad drugima, nad političkim protivnicima, nad drugima i drugačijima, nad svojima i tuđima, to je ogledalo naše političke nepismenosti i primitivnih obrazaca vladavine.

Ima li tome lijeka, ili ćemo nastaviti da mrzimo jedni druge, a da pomoć za sve probleme tražimo od Evrope, Amerike, Rusije…kojima smo mi zadnja rupa na svirali. A ako bi oni i učinili nešto krupno na ovom dijelu Balkana, možda se to neće svidjeti nikome od nas, jer veliki rade u skladu sa svojim, a ne našim interesima.

Ima li ikakvog rješenja za ovu pijanu balkansku krčmu?

Naravno, rješenja su nam pred nosom i svako može da ih vidi. Dovoljno je da počnemo ličiti na druge civilizovane države, da preuzmemo od njih način organizovanja države, da prepišemo zakone, da pokušamo napraviti društvo kakvo postoji u državama u koje odlazi naša mladost. A znamo da malo ko ide u Kinu, Iran, Rusiju ili Tursku. Iz Bosne, Srbije, Hrvatske odlaze mladi ljudi iz etnički čistih sredina (za kakve su se borili nacionalistički jurišnici i zdesna i slijeva),  bježe od svojih pravovjernih politika i političara, bježe od okova prošlosti, od svog stada, od sveopšte gluposti i primitivizma, od poziva da mrze druge i da, ako treba, poginu za lažno rodoljublje korumpiranih lidera. Odlaze da žive tamo gdje etnička pripadnost, religija i jeftini patriotizam nemaju nikakav značaj, odlaze tamo gdje mogu živjeti kao sav normalan svijet.

U tom svijetu osnovno pravilo je – građanska država. To je država u kojoj su svi građani ravnopravni, kao pojedinci, i to njihovo pravo je jače od svih grupnih, etničkih, vjerskih ili političkih prava, od rasne, religijske ili bilo kakve druge pripadnosti, to pravo štite zakoni koji važe za sve građane podjednako. Zbog toga se naši ljudi, kao i svi drugi, brzo i lako prilagode sistemu kakav vlada u Njemačkoj, Švedskoj ili Americi, jer tamo se mogu ostvariti u skladu sa svojim sposobnostima, a niko ih ne pita šta su, ko su i u kog Boga vjeruju.To je njihova privatna stvar. Treba li reći da su ta društva upravo zato toliko ekonomski i socijalno uspješna, jer svako može pokazati šta i koliko može, i biti nagrađen prema rezultatima svog rada. Tamo se ljudi takmiče u znanju, u političkim i ekonomskim programima, u postizanju uspjeha u raznim oblastima, a ne u tome ko će koga više da mrzi i ko je koga gazio u izmaštanoj prošlosti.

Građanska država podrazumijeva i sekularizam, u kojem nema državne religije i svaki građanin može da vjeruje u šta hoće ili da ne vjeruje ni u šta, i da zbog toga niko ne smije biti diskriminisan. Naravno, ne postoji savršen svijet, svuda se mogu naći izuzeci, ali etnička i vjerska mržnja i podjela ne mogu biti pravilo, niti temelj organizovanja društva, kao kod nas. Kod nas je vladavina etničkih feudalaca nametnuta, zbog interesa pojedinih političkih i vjerskih grupacija koje savršeno žive na našem neznanju i poniznosti. I to ne važi samo za društvo u cjelini, već i za svaki od etničkih torova – u svakom od njih jasno su se odvojile upravljačke strukture koje pljačkaju i obespravljuju sve one „svoje“ podanike koji se ne uklapaju u njihovu matricu poslušnosti. Svi vidimo da naši političari i vjerski lideri žive sve bolje, a obični ljudi sve gore. BiH ima 12 hiljada službenih automobila, a Njemačka 900, naši predstavnici ne moraju da rade, a primaju astronomske plate, nedodirljivi su pred zakonom, troše naše pare kako im se prohtije, grade vile i poslovne imperije, lažu bez stida, kupuju diplome, varaju i trpaju u džepove što stignu, obezbjeđuju državnu hladovinu za bliže i dalje srodnike, kumove, prijatelje i partijske podanike, i nikad i ni za šta ne odgovaraju. Takav raj ili dženet oni ne mogu naći nigdje više na kugli zemaljskoj.

Nije onda čudno što se naše etničke poglavice hvataju za pištolj čim se spomene građanska država. Uzmimo samo ovo: gdje bi bili sadašnji lideri tri naša zavađena stada kad bi svi građani BiH mogli glasati slobodno za koga hoće, u skladu sa presudama Evropskog suda? Koliko bi tada glasova, na nivou države, dobili Dodik, Izetbegović ili Čović, pogotovo ako bismo, kao sav normalan svijet, imali jednog predsjednika? U uljuđenim državama političar mora da obezbijedi dovoljnu podršku u svim etničkim grupama, među svim građanima, da bi bio izabran, i svaka važna odluka, za koju se glasa na referendumu, mora dobiti većinu svih glasača.  Bosna je tako dobila nezavisnost nakon referenduma svih građana, bez obzira na njihovo etničko porijeklo, jer je to pravilo na kojem funkcionišu uređene države. Susjedna država Crna Gora je postala članica NATO-a zahvaljujući svom građanskom uređenju, koje je omogućilo da se iskaže demokratska volja većine. Da su imali etničku podjelu, kao mi danas, pitanje je gdje bi ta zemlja danas bila. Zbog toga ni jedna normalna država danas nema etničku podjelu i etnokratiju, niti to iko želi, jer to je put koji vodi u pakao. Ali, male su šanse da se naše poglavice dobrovoljno opredijele za civilizovano rješenje krize.

Ima li, onda, ikakvog izglednog rješenja za bosanski Gordijev čvor? U prvom redu bi moralo proraditi pravosuđe, pa kažnjavati u skladu sa zakonom, i to sve, bez obzira na to koliko je ko važan i kakvu funkciju ima. U tome bi međunarodna zajednica itetako mogla pripomoći, pa bi se onda konačno sprovele i odluke Evropskog suda pravde koje nalažu izmjene Ustava BiH u skladu sa građanskim modelom. Ako to naši političari i dalje budu odbijali, građani im ne smiju oprostiti. Najvažnije je, ipak, da građanska ideja uhvati korijena u svijesti običnih ljudi, a to je zadatak za one političke i društvene snage kojima je Bosna jedina domovina. Za domovinu se moramo izboriti.Treba tu ideju promovisati bez prekida i ne tolerisati dosadašnju praksu dogovaranja plemenskih lidera, koji, kao vlasnici „svojih“ naroda, govore u njihovo ime. Ko to ne shvati, treba ga ukloniti s političke scene.

U protivnom, ne piše nam se dobro. Ako ovi dosadašnji ostanu i dalje na vlasti, iz ove države će otići svi koji to mogu, a oni koji ostanu moći će samo ugasiti svjetlo u mračnoj bosanskoj krčmi.