Osnovni instrument političkog kiča je laž, jer se istina nikada nije smatrala političkom vrlinom.
Piše: Senad Avdić
Neposredno nakon napada na Sjedinjene Američke Države od 11. septembra 2001. godine, na vrhuncu ratoborne islamofobne histerije dok je predsjednik George W. Bush apelirao na jedinstvo naroda u predstojećoj borbi protiv „osovine zla“, Susan Sontag je kao nebrojeno puta ranije „izdvojila mišljenje“. „Jednoglasnost u pobožnoj retorici skoro svih političara i komentatora u medijima je nedostojanstvena“, napisala je dosljedno svojoj nedogmatskoj, antiestablišmenskoj doktrini. I, naravno, navukla sebi na vrat uragansku odmazdu većinskog javnog mnjenja zbijenog u borbenom stroju zapjenušanog patriotizma. Optužena je da relativizira nacionalnu tragediju biblijskih razmjera, da se zalaže za postojanje više istina o događaju o kojem istina može biti samo jedna, ona oficijelna. U jednom od vodećih američkih listova njeno je stajalište nazvano manifestacijom „moralne tuposti“.
Czeslaw Milosz je u pogovoru svog kanonskog djela „Zarobljeni um“, svojevrsnoj svetoj knjizi antitotalitarizma i antidogmatizma, citirao jevrejsku izreku kojom podupire svoj otpor prema „većinski dogovorenoj istini“.
„Ako se dvojica svađaju, i jedan je dobrih 55 posto u pravu, to je vrlo dobro, i nema potrebe da se kida. A ako je 60 posto u pravu? To je divno, to je velika sreća i neka Gospodu Bogu zahvaljuju. A šta reći o 75 posto u pravu? Mudri ljudi vele da je to sumnjivo. Dobro, a 100 posto? Onaj ko kaže da je 100 posto u pravu, gadan je siledžija, strašan razbojnik, najveći lupež.“
Mogao sam, naravno, kao šlagvort za redove koji slijede posegnuti za izjavama i radovima brojnih drugih globalnih umjetničkih i naučnih autoriteta, ali je izbor pao na veliku Susan Sontag i poljskog nobelovca Milosza zato što su „naši“, gotovo svojta. Sontagova je u sarajevskom ratnom logoru provela više vremena nego većina ovdašnjih političara toga doba, a o onim koji će doći kasnije, nakon rata, da i ne govorimo. Počasna je građanka Sarajeva, centralni gradski trg ispred Narodnog pozorišta nosi njeno ime. Publicista Benjamin Moser, koji je za biografsku knjigu o njoj dobio Pulitzerovu nagradu, govorio je da je nakon rata testirao kod običnih Sarajlija šta znaju o Susan Sontag. Na sarajevskoj pijaci mu je prodavačica povrća, uvrijeđena njegovim pitanjem, rekla da ona sve zna o njoj, „ističući kako je Susan pokazala svijetu da u Sarajevu žive civilizirani ljudi“.
Da je živa, autorica ratne pozorišne senzacije, predstave „Čekajući Godota“, zaprepašteno bi prije dvije godine gledala kako lokalni moralni policajci sa „njenog trga“ rastjeruju i hapse glumce na dojavu političko-vjerskih autoriteta. Prenerazila bi se najpoznatija biseksualka na svijetu nad saznanjem da gradonačelnica grada čiju je tolerantost, pluralnost i bogatstvo različitosti slavila, godinama tvrdoglavo i licemjerno odbija pokazati bogdu razumijevanja i solidarnosti prema seksualnim manjinima.
U posljednjim stihovima pjesme „Sarajevo“, pisane 1992. godine, Czeslaw Milosz kao da proročki predviđa katastrofu koja će se 30 godina kasnije obrušiti na Ukrajinu, neposredni komšiluk njegove domovine Poljske.
Kada bismo zadrhtali i u posljednjem trenu/ shvatili da će od tada riječ Sarajevo značiti istrebljenje njihovih sinova/ i obeščašćivanje njihovih kćeri./ Pripremajući to i uvjeravajući sebe: “Mi smo barem zaštićeni“/ dok ono što će se srušiti dozrijeva u njima samima.“
Osobe poput Susan Sontag i Czeslawa Milosza, i ogromne kolone njihovih suboraca iz svih dijelova svijeta i oblasti ljudskog djelanja, nisu samo indiferentni svijet uvjeravali zašto je Sarajevo ultimativno pitanje moderne civilizacije. Svi su oni i nas, njegove stanovnike, dugogodišnje logoraše, ohrabrivali u odlučnosti da se fatalistički ne predamo totalitarnoj pošasti i stihiji dogmatskog jednoumljua kao sigurnim putokazima u sopstveni poraz, odnosno izvjesnu propast.
Već je na ovom mjestu napisano da gradonačelnica Sarajeva nije samo, ili nije gotovo uopće, administrativno-politički, nego etičko-estetski fenomen. Njena pojava, cjelokupan populistički javni diskurs lišen smisla, sadržaja i suštine, emanacija je kiča, nekad političkog, često patriotskog, a u ove „mubarek dane“ vjerskog. Austrijski književni klasik Hermann Broch, koji se intenzivno bavio i sociologijom masa, smatrao je da kič treba uvrstiti na spisak smrtnih grijeha. Osnovni instrument političkog kiča je laž, jer se istina nikada nije smatrala političkom vrlinom. Zadatak populista je da narodu serviraju kičerski saharinske laži, kako bi one postale legitimne i jedini kriterij istinosti. Kič je surogat umjetnosti, ali i istine. U konkretnom slučaju gradonačelnice Sarajeva radi se o podržavljenju laži. Antički su filozofi upozoravali da demokracija ima dvije ozbiljne falinke: da se vlasti dočepaju vješti, beskrupulozni demagozi i da narod pretvore u svjetinu.
Upotreba, odnosno zloupotreba djece u produkciji patriotsko-militarističkog kiča, karakterističnog za autoritarno-nedemokratske političke prakse, također je odavno apsolvirana u brojnoj sociološkoj i filozofskoj literaturi. Pogrešna je tvrdnja Franje Šarčevića, koja je ovih dana mobilizirala „sto posto u pravu patriote“, da je fotografija gradonačelnice sa dječakom u uniformi Armije BiH „bolesna“: ona je samo indikator kičersko-populističke manipulacije, kao i više-manje sve što dotična dama jedino i radi od svog polulegalnog, toksičnog imenovanja prije dvije godine.
Kada gradonačelnica Sarajeva poručuje Šarčeviću da „zahvaljujući Armiji BiH on može govoriti“, zaboravlja, kao i njeni adoranti, da značajan broj Hrvata, među kojima i žene i djeca, od Grabovice do Uzdola, od Trusine do Križančevog sela, ne mogu odavno govoriti zahvaljujući pripadnicima iste te vojske. Tačno je da službena politika nije podsticala (ali ni kažnjavala) te zločine, ali teško da žrtvama to može predstavljati neku ozbiljniju utjehu.
Kada, napadajući Franju Šarčevića zbog bagatelisanja značaja Prvog marta, sarajevske patriotske formacije tvrde da su „Bošnjaci toga dana glasajući na referendumu povratili hiljadugodišnju državnost“, nemaju pravo čak ni onih pišljivih 55 posto za koje je Czeslaw Milosz tvrdio da su „vrlo dobri“ za raspravu. Od 64 posto građana izašlih na referendum, najmanje 15 posto bosanskohercegovačkih Hrvata dalo je podršku nezavisnoj Bosni i Hercegovini.
Dok su u Sarajevu vladajući političari, uključujući i gradonačelnicinu frakciju iz SDP-a BiH, u protokol obilježavanja Prvog marta uredno uvrstili obilazak mezara Alije Izetbegovića na Groblju Kovači, većina rukovodstva te stranke, predvođena Nerminom Nikšićem, to je ignorirala i Dan nezavisnosti je proslavila u Brčkom. Ima u okolini Brčkog, u naselju Dubrave, grob jednog čovjeka koji je barem koliko i Alija Izetbegović uložio energije, znanja, osobnog sugestivnog šarma i dobronamjernog entuzijazma da referendum od prije 32 godine uspije. Ime mu je fra Petar Anđelović, obilazio je u predreferendumskim danima 1992. godine crkvene i državne kabinete po Zagrebu, navodno i do Vatikana uspio dobaciti, kumio, molio, preklinjao da njegovim sunarodnjacima dadnu signal da se odazovu na referendum. Nisu se Nikšićevi SDP-ovci sjetili fra Petra i obišli njegov grob Prvoga marta vjerovatno iz opravdanog razloga: nikad čuli za njega.
Nisu „lijevi, građanski“ političari čuli ni za Ivana Markešića, sociologa religije, dragocjenog intelektualca koji je umro u Zagrebu prošle nedjelje. Dobri i vrijedni čovjek Ivan je svojedobno radio u Centralnom komitetu SK BiH, sukreirao partijsku politiku prema vjerskim zajednicama. Njegov odnos prema Bosni se ni za jotu nije promijenio, dapače, intenzivirao se i samo drugačije politički artikulirao kada je postao glavni operativac u kabinetu Stjepana Kljuića, lidera HDZ-a BiH. Nisam do kraja siguran, ali niko iz Sarajeva, ni jedan od dvojice članova Predsjedništva BiH, recimo, nije iskazao minimum neophodnog pijeteta prema preminulom profesoru Markešiću.
Ako njegovi bivši partijski i politički suradnici nisu o njemu vodili računa, jesu njegovi susjedi regrutirani u HVO iz Prozor-Rame: zapalili su mu obiteljsku kuću kao kaznu i opomenu zbog njegovog aktivnog otpora i osuda politike Zagreba prema Bosni Hercegovini.
Iz Prozor-Rame je i Franjo Šarčević, kojem sam proteklih godina imao štošta prigovoriti. Primjerice, što politiku Dragana Čovića i Milorada Dodika tretira odvojeno iako je riječ o jednoj istoj političkoj platformi. Ili što na isti način on i njegov portal ne tretiraju, također „užasnog“, premijera Kantona Sarajevo kao i gradonačelnicu. Šarčeviću, pak, ne želim osporiti pravo da ne bude u pravu.
Iz Prozora-Rame dolazi nam i sljedeća priča. Dječak, ratno siroče, Hrvat čiji je otac nakon rata strijeljan kao pripadnik neprijateljske vojske, dolazi u Sarajevo, valjda u neko prihvatilište za takve ratne stradalnike. Ovdje ga usvaja stariji Jevrej koji je četiri ratne godine trpio teror vojske kojoj je pripadao dječakov otac. Zločinačke vojske koja je uništila gotovo cjelokupnu jevrejsku zajednicu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Više o pojedinosti o životu mališana-siročeta iz Prozora u porodici sarajevskog Jevreja nije poznato. Zna se da je nakon punoljetstva otišao u Zagreb na studije. Stari Jevrej zvao se Isak Samokovlija, bio je ljekar i jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca. Dječak je Veselko Tenžera, najznačajniji hrvatski novinski pisac, esejista i fenomenolog. Jedna škola u Prozor-Rami nosi njegovo ime.
O takvom Sarajevu su govorili, pisali, filmove snimali, koncerte za njega držali ljudi poput Susan Sontag, Czeslawa Milosza, Josifa Brodskog, Jorgea Sempruna, Bona Voxa… Takvo Sarajevo nije „pojeftinio“ Franjo Šarčević, za taj su civilizacijski sunovrat odgovorni oni koji čvrsto vjeruju da su što ih ima više, što su glasniji, agresivniji, kičerski lažljiviji – sve više u pravu
(analiziraj.ba)