Piše: Saud Grabčanović
Nastanak komunizma, pravci u razvoju, crveni terorizam, vladavina i propast
Današnji mladi Bosanci i Hercegovci skoro da ništa ne znaju niti dovoljno uče u školama o tome kako se, zašto i na kojim osnovama stvarao komunistički sistem na ovim prostorima. Komunistički sistem je uprkos jednoumlju i kultu ličnosti na kojima je počivao bio svojevremeno prihvaćen sa velikim simpatijama i podrškom od strane širokih narodnih masa, te je zato pola stoljeća uspješno bitisao na ovim prostorima. Danas više nema ni tog društvenog sistema a ni naše zajedničke države u kojoj je on postojao. Taj društveni sistem je i u svijetu „pregazilo vrijeme“, on se najvećim dijelom i na svjetskom planu „urušio sam od sebe“, jer nije imao pravog rješenja za tržišnu ekonomiju i privatnu svojinu, a zatim i za pitanja demokratije i ljudskih prava. Danas je preostalo tek nekoliko zemalja u svijetu koje pokušavaju zadržati ovaj sistem ne birajući sredstva za to, ali je pitanje koliko će u tome uspjeti. Najbolji primjer za to je NR Kina u kojoj danas paralelno postoje čak dva društvena sistema i u kojoj, kao komunističkoj državi, danas živi hiljade dolarskih milijardera, što je čisti paradoks i predstavlja negiranje osnova ideologije „marksizma-lenjinizma !
Da bismo dobro razumjeli i pravilno shvatili razloge nastanka i opšteg prihvaćanja komunističke ideologije na ovim našim prostorima, moramo se vratiti u prošlost i pravilno anlizirati to daleko vrijeme. Tek tada ćemo razumjeti i fenomen zvani „Crvena pravda“. Kapitalističko društveno uređenje koje je početkom 20.vijeka postojalo u svijetu, Evropi, a i u Kraljevini SHS, nešto kasnije Jugoslaviji, veoma je malo nalikovalo na današnji moderni humani kapitalizam. Bilo je to društvo surove eksploatacije radničke klase i nemilosrdne pljačke obespravljenog i pauperizovanog seljaštva od strane šačice bogatih i moćnih, koji su u svojim rukama držali golema materijalna i finansijska bogatstva, a time i sve konce državne vlasti. Taj oblik kapitalizama je predstavljao društvo nepravde i policijsko-vojnog terora u ime nekave izmišljene „demokratije“, iza koje su se krili interesi vladajuće klase i pojedinaca. Ljudska i građanska prava su u to vrijeme „dijeljena na kašićicu“ i bila su strogo redukovana i kontrolisana od strane vladajuće oligarhije ogrnute „runom“ lažne demokratije. U ta vremena je buržoaska oligarhija državom vladala „čvrstom rukom“, nasiljem i terorom svake vrste i to uz pomoć njoj odane policije i vojske. Iz ovoga se može lahko zaključiti da je tadašnji veoma surovi oblik kapitalizma predstavljao suštu suprotnost u odnosu na današnji moderni oblik ovog društvenog sistema. Danas je moderni evropski kapitalizam društvo socijalne pravde koje u praksi predstavlja simbiozu kapitalizma sa izvornim socijalizmom!
Nasuprot današnjem modernom kapitalizmu. u Evropi i svijetu u 19. Vijeku, pa sve do oko sredine 20. Vijeka, vladao je njegov surovi oblik zvani „vučiji kapitalizam“ u kojem je buržoazija beskrupulozno i neljudski eksploatisala radničku klasu, „derala joj kožu sa leđa“, kako su to voljeli reći tvorci komunističke misli. Zato je u Evropi i u svijetu tada vladalo veliko nezadovoljstvo proletarijata zbog teškog položaja i loše socijalne situacije. Nezadovoljstvo radničke klase je vremenom kulminiralo, pa je dovelo do prvih spontanih radničkih štrajkova u 19.vijeku, pa čak i neuspješnih radničkih ustanaka koji su bili ugušeni u krvi. U kasnijoj fazi borbe evropskih radnika za svoja prava nastale su sindikalne radničke organizacije koje su objedinile radnike i njihovu borbu podigle na viši nivo. Klasna borba obespravljenih radnika u Evropi je krajem 19.vijeka rezultirala rađanjem ideje o stvaranju novog društvenog sistema, sistema socijalne pravde – komunizma. Tvorci te ideologije, Karl Marks i Fridrih Engels, zagovarali su novi pravedniji društveni sistem, koji će počivati na socijalnoj pravednosti i u kojem će se materijalna bogatstva ravnopravno dijeliti svim građanima prema njihovim potrebama, a državom će vladati radnička klasa. Po tim „očevima“ komunističke ideologije novi sistem trebalo je stvoriti spontano, na miran-nenasilan način i kompromisom sa buržoazijom, uz postepenu evoluciju proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa u postojećem sistemu.
Miroljubive ideje Marksa i Engelsa, koji su propagirali nenasilnu evoluciju postojećeg buržoaskog sistema, vremenom su se pokazale kao čista i neostvariva utopija. Nadugo nakon nastanka komunističke ideologije, početkom 20.vijeka, među komunističkim vođama tog vremena pojavile su se radikalne ideje o nasilnom preuzimanju vlasti i nasilnoj promjeni društvenog sistema u ime radničke klase. To su bile ideje tzv.Treće internacionale, a njeni glavni ideolozi i zagovornici su bili Lenjin i Trocki, a kasnije Staljin, Mao ce Tung…. pa i naš Tito. Tvorci ove ideologije su smatrali da se vladajuća klasa neće tako lahko odreći vlasti i svojega bogatstva, pa su propagirali „revolucionarnu borbu“ i nasilno uzimanje vlasti. Oni su zagovarali nasilno rušenje postojećeg društvenog sistema „proleterskom revolucijom“ i pri tom u „ime naroda“ uzimanje (otimanje) od kapitalista njihove privatne svojine, materijalnih bogatstava i sredstava za proizvodnju. Ova nova radikalna ideologija je vrlo brzo našla „plodno tlo“ u mnogim evropskim zemljama, pa tako i u tadašnoj Kraljevini SHS -Jugoslaviji. Prihvatila ju je najprije radnička klasa, te obespravljeni, eksploatisani i siromašni dio seljaštva, a takođe i dio nezadovoljne inteligencije te mlade generacije: studenti i srednjoškolci. U to je vrijeme posebno omladina bila zaluđena tom ideologijom koja je širena po školama i fakultetima uz veliku propagandu. Vladajuća klasa, uplašena tom novom ideologijom, koja je prijetila njihovoj vlasti i imovini, dočekala ju je odmah na „nož“ i počela je zabranjivati organizacije koje su je propagirale. Međutim, poznata je činjenica da sve što se omladini brani, to nailazi kod nje na kontra efekat. Zato su tadašnje mlade generacije tu ideologiju još više prigrlile i slijepo su vjerovale u te utopijske ideje komunizma, za čije su ispunjenje bili spremni žrtvovati svoju slobodu i svoje mlade živote.
Ova nova nasilna ideologija je, zahvaljujući propagandnoj mašineriji, „uhvatila korijena“ u širokim masama, naročito u toku Prvog svjetskog rata i nakon njega. Komunisti su ubrzo, u toku i neposredno nakon tog rata, počeli u nekim zemljama Evrope izvoditi svoje revolucije koje nisu bile uspješne, osim one u Rusiji. Nakon preuzimanja vlasti, u novonastalim komunističkim državama su zabranjivane sve stranke osim njihove komunističke, a odmah je bila uvođena i tzv. Lenjinova „diktatura proletarijata“, koja je počivala na tiraniji i teroru od strane šačice novih vlastodržaca. Kada je u carskoj Rusiji bila provedena tzv. “Oktobarska“ revolucija, i kada je nastao SSSR, svu vlast obećanu radničkoj klasi u ruke je opet preuzela manjina! Oni su sebe nazivali „avangardom radničke klase“ u čije su ime navosno vladali i to sa sada novim i još većim terorom i nasiljem nad svojim protivnicima u odnosu na raniju vlast! Tako je nastala jedna nova i još gora uzurpacija vlasti, praćena terorom nad „klasnim“ neprijateljima, a i obračunom sa neistomišljenicima u vlastitim redovima, i nasilnim oduzimanjem privatne svojine-nacionalizacijom u „ime proleterske klase“. U SSSR-u je bilo i nasilja i terora koji je provođen i nad crkvom, vjerskim ustanovama i sveštenstvom, čak je bilo i masovnog rušenja vjerskih objekata, sve u cilju uništenja religije, tog, po Lenjinu, „opijuma za narod“ i stvaranja novog besklasnog i ateističkog društva. Terora nad vjerskim zajednicama bilo je i u drugim zemljama u kojima su komunisti uzeli vlast u svoje ruke, pa i kod nas. Posebno okrutno je bilo terorisano seljaštvo i zemljoposjednici, tzv. „kulaci“, a sve u skladu sa onom Lenjinovom parolom: „Seljak je opasnost za revoluciju“. Seljacima su oduzmani privatni posjedi, a oni su tjerani u zadruge , tzv. „kolhoze i sovhoze“. Protivnici sistema i neistomišljenici su bili hapšeni, zatvarani u logore (gulage), premlaćivani i nemilosrdno ubijani. Tako se zamišljeno društvo socijalne pravde, jednakosti i vlasti radničke klase u praksi pretvorilo u vladavinu „crvenih careva“ , jedne nove mafijaške kaste. Komunistički sistem se u tim zemljama pretvorio u svoju suprotnost, te se zato vremenom sam od sebe urušio i propao, i to u većini zemalja u svijetu u kojima je bio uveden. Tako su utopijske, u svojoj osnovi veoma humane i pozitivne ideje tvoraca komunističke ideologije, doživjele krah. Komunizam nije pao samo po pitanju ljudskih i građanskih prava i sloboda, taj je sistem prevashodno doživio svoj ekonomski kolaps. On se prevashodno urušio na onome za šta nije imao rješenja: pitanjima tržišne ekonomije i privatne svojine.
(Nastaviće se)