Piše: Jusuf Trbić
Nedavno su dva bošnjačka poslanika u Narodnoj skupštini RS uputila u proceduru Nacrt zakona o upotrebi službenih jezika u tom entitetu. Uz obrazloženje da su u entitetu RS, prema entitetskom ustavu, u upotrebi tri jezika – srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda, ali se u praksi prva dva slobodno nazivaju srpskim i hrvatskim jezikom, samo nema bosanskog. To ime je zabranjeno. Kao što se i očekivalo, to je izazvalo pravu buru, kao i svaki put kad se povede riječ o bosanskom jeziku, jer je u ovom entitetu na udaru sve što nosi pridjev bosanski, kako je to propovijedao i čuvani Memorandum 2 SANU-a. One koji se svaki dan pozivaju na “izvorni” Dejton, ne interesuje što je taj isti, “izvorni” Dejton napisan na tri jezika: srpskom, hrvatskom i bosanskom, niti to što je termin “bosanski jezik” naveden i u Ustavu BiH, ne interesuje ih što je sastavni dio državnog Ustava i Evropska povelja o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja kaže da svako ima pravo da svoj jezik zove kako hoće, a ta je Povelja nadređena Ustavu BiH i primjenjuje se direktno. Nije ih briga ni što je Ustavni sud BiH presudio da svaki narod ima pravo da svoj jezik zove kako hoće. Niti to što se 54 posto građana ove države na posljednjem popisu izjasnilo da je njihov jezik bosanski. Pa se onda javljaju kojekakvi novopečeni “stručnjaci” za jezik, kojima je malo to što zabranjuju ono na šta građani imaju pravo, već bi i da ih pouče šta je to njihov jezik i kako treba da se zove.
Čim zinu, oni kažu da ne može postojati bosanski, već samo bošnjački jezik, jer se tako zove narod: Bošnjaci. Namjera je jasna: ako nema bosanskog jezika, nema ni Bosne, a ako se taj jezik naziva bošnjačkim, eto podjele države dovedene do kraja. Ali, u svijetu ne postoji pravilo da se jezik nominuje po imenu naroda koji ga govori. Dokaz su Austrijanci, Amerikanci, Brazilci, Kanađani, Australijanci i mnogi drugi. Tu onda samozvani jezički stručnjaci uskoče, kao SDNSD-ov poslanik Srđan Mazalica, koji je izjavio: „Niko vam ne može zabraniti da sebe nazovete Eskimom, Džedajem ili Klingoncem, ali nijedna međunarodna povelja ni konvencija vam ne daje za pravo da nečiji jezik uzmete i nazovete imenom svog naroda ili jedne od regija zemlje u kojoj živite i koju dijelite sa još dva naroda…“ On je jasno rekao da svi mi na ovom prostoru (Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i drugi) govorimo srpski jezik Vuka Karadžića, Pa tako, kaže on, mnogi narodi govore engleski, pa šta im fali?
Kako takvima objasniti da sve međunarodne povelje garantuju pravo svakom narodu da svoj jezik zove kako hoće. Pa ako oni hoće da se zove marsovski, ima da bude marsovski, i niko nema pravo da se miješa u to. Bošnjaci nikada nikome nisu nametali svoj jezik, niti je iko od njih tražio da se, recimo, jezik svih u Bosni zove bosasnki, jer je to jezik većine, kao što se u Srbiji zvanični jezik zove srpskim, kao jezik većinske etničke zajednice. Istina je da svi mi na ovom prostoru govorimo jedan jezik, problem je samo u imenovanju tog jezika, što spada u domen politike. Ali, ako je sve to jedan isti jezik, s kakvim pravom ga Srbi i Hrvati nazivaju po sebi? Što ga nisu nazvali: južnoslovenski, na primjer, pa onda kritikovali druge? Ili, još logičnije: zašto Srbi ne bi svoj jezik zvali bosanskim? Nije ovo nikakva šala, jer je bosanski jezik, pod tim imenom, profilisan još od X vijeka, znatno prije srpskog, kao što je i bosanski narod postojao davno prije dolaska Južnih Slavena na Balkan, o čemu govore i rezultati genetskih istraživanja porijekla balkanskih naroda. Prvi rječnik bosanskog jezika (“Bosansko-turski rječnik” Muhameda Hevajie Uskufija) iz 1631. godine stariji je ravno 187 godina od “Srpskog rječnika” Vuka Karadžića. A sam Uskufi je stalno isticao da je on Bošnjak i da govori bosanskim jezikom. Za bosanski jezik (i Bošnjane) znao je (i to zapisao) i vizantijski car Konstantin Porfirogenet prije hiljadu godina (u djelu “De administrando imperio”), i Konstantin Filozof, i Evlija Čelebija, i hrvatski pisci iz 17. vijeka. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica upotrebljavala se na carigradskom dvoru i u međunarodnom odnosima, a može se naći i u spisima Crkve bosanske. Tim pismom su pisani tekstovi na dvoru kraljevske kuće Kotromanića, kao i čuvena Povelja Kulina bana, najstariji bosanski pisani dokument. To pismo nalazimo i na stećcima, nadgrobnim spomenicima iz predturskog doba. Bosanski jezik je dobio i prvu gramatiku znatno prije srpskog jezika. Bila je to “Gramatika bosanskog jezika za srednje škole” Frane Vuletića iz 1880. godine. I ako već neko govori o negiranju nečijeg jezika, onda je to nasilno uvođenje termina srpsko-hrvatski jezik. U Bosni je to učinjeno naredbom Zemaljske vlade od 4. oktobra 1907. godine, a sve je korespondiralo sa usponom srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji je, od polovine XIX vijeka, Bošnjake pravoslavne vjere pretvorio u Srbe, a one katoličke vjere u Hrvate. Sve do tada oni su bili Bošnjaci. Svjedoči o tome i temeljni dokument velikosrpske ideologije – “Načertanije” Ilije Garašanina, koji piše o “Bošnjacima sve tri vjere”.
Sama Povelja Kulina bana, od 29. avgusta 1189. godine, napisana je dvojezično i na dva pisma: jedna verzija na bosanskom jeziku i bosanskim pismom (bosančica), druga verzija na latinskom jeziku i latinicom. To je najstariji pravni akt na južnoslavenskom prostoru napisan na narodnom jeziku, i to međudržavni pravni akt, koji se sklapa između samostalnih država. Dakle, to nije samo dokaz postojanja bosanskog jezika i pisma, već i postojanja samostalne bosanske države u to doba. I to jake države, koja je jednom Dubrovniku mogla garantovati sigurnost trgovanja na njenoj teritoriji i pri tome osloboditi dubrovačke trgovce svih taksi (carina), što je mogla učini samo snažna i bogata država. A kad smo već kod jezika, treba reći da je današnji srpski jezik, prije dva vijeka, konstruisao Vuk Karadžić na temelju istočnohercegovačke varijante bosanskog jezika, da bi zamijenio staroslavenski jezik i glagoljicu. Zato se njegov rječnik iz 1818. godine zove upravo tako: rječnik, a ne rečnik. A sve to znači da je današnji srpski jezik nastao – od bosanskog. Pa bi onda Bosanci imali mnogo više razloga da traže od Srba da svoj jezik zovu bosanskim, a ne srpskim. I dok bosanski jezik baštini hiljadugodišnju tradiciju, Vukov srpski jezik i pismo ćirilica označili su radikalni prekid sa čitavom dotadašnjom tradicijom ruskoslovenskog jezika, kojim su se služili Srbi, i usvajanje novog govora i pisma. Što znači da je, za razliku od bosanskog, današnji srpski jezik star samo – dvjesta godina.
Napadi na bosanski jezik su planski i imaju teške posljedice, jer, održavaju stalno stanje neprijateljstava, haosa i međuetničke mržnje, i u tom duhu odgajaju mlade generacije, što je sigurno gorivo za neke buduće sukobe. Tome treba dodati i sistematsko brisanje svih toponima vezanih za Bosnu i Bošnjake, pa su promijenjena imena gradova, sela, mahala, predgrađa, javnih ustanova, ulica i trgova. Time se negira postojanje i brišu tragovi života pripadnika bošnjačkog naroda na toj teritoriji, što je, zapravo, dovršavanje ratnih ciljeva. Jer, brisanjem jezika briše se, praktično, i jedan narod i dovršava etnička podjela države.
Za razliku od Mazalice, neki, pogotovo na hrvatskoj strani, tvrde da su i srpski i hrvatski zasebni jezici, ali nema bosanskog i crnogorskog. Ako je to tačno, morali bi nam objasniti na kojem su se jeziku dogovarali četnici i ustaše u Drugom svjetskom ratu, kad im nisu trebali prevodioci, ili kojim su jezikom govorili Milošević i Tuđman kad su se dogovarali o komadanju Bosne? I na kom se jeziku danas dogovaraju Dodik i Čović? Drugi, opet, kažu kako Hercegovci svoj jezik treba da zovu hercegovačkim, a ne bosanskim, ne navodeći kako bi se, onda, zvao jezik kojim govore Vojvođani, Šumadinci, Sandžaklije, Dalmatinci, Slavonci, Zagorci itd.
Ukratko: namjerno unošenje ovakve zbrke i neviđeni bezobrazluk onih koji bi da drugima odrede kako će se zvati oni i njihov jezik, sve to ima samo jedan cilj: produžetak agonije koja će se, nadaju se, završiti onako kako oni žele: podjelom i uništenjem BiH. Ali, siguran sam da u ovoj državi ima još dovoljno normalnih ljudi koji to neće dozvoliti. Ni sad ni bilo kad.