(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
Tamna, topla noć i nebo puno hladnih zvijezda. Hladna voda i hladno sječivo noža, i topla krv, svuda. Mrak i krv ispunjavaju sjećanje, duboko poput bunara. Kovitlac užasa hvata za grlo Nihada N. čim se u sobu zavuče topla ljetna noć. Probudi se usred noći, znoj mu se sliva u oči, kao krv, i sopstveno srce ga guši. Onda ustane i izađe pred kuću, ali u zvijezde ne smije da gleda. Živ sam, kaže sam sebi, živ sam. Pa sjedne pred kuću, drhteći. I ostane tako sve dok jutro ne mahne bijelom kosom iz daljine. (Čitalac će pogoditi da smo nesretnom junaku ove priče dali izmišljeno ime, zbog njegove sigurnosti, jer on i danas živi u Bijeljini.)
Bila je ista takva ljetna noć, 28. jula 1992. godine. Bližio se policijski čas, pa je požurivao drugove, braću Sadika i Asmira Aska Omerovića da idu, da ne zadocne. Bili su mladi, jedan 56-to, drugi 63-će godište. Popili malo, kao što su tih noći mnogi Bošnjaci činili, da razbiju strah, da ne misle na smrt koja hoda ulicama Bijeljine. Oni pred kapiju, a pred njih policijska patrola. Traže odmah lične karte, da vide s kim imaju posla. Sadik im da ličnu kartu, a Asko pasoš. Imao je hrvatski pasoš. Ali Nihad nema ništa kod sebe, sve mu je u kući. Policajci mu kažu da ode i da donese ličnu kartu, pa će biti slobodan.
Nihad je kasnije, godinama, pitao sam sebe zašto tada nije jednostavno pobjegao. Mogao je proći kroz avliju, pa preko jedne i druge ograde, na onaj tamo sokak, i više ga ne bi našli. Ali, nije to učinio, kao što nije otišao iz Bijeljine, poput njegovog brata i sestre, koji su ga nagovarali da ide s njima. Nije otišao, ostao je s bolesnom majkom nadajući se da će zlo brzo proći, a on se ionako nije nikad nikome zamjerio, pa nema razloga da se boji. I tako, vratio se s ličnom kartom. Policajci su im onda naredili da pođu s njima. Vodili su ih do željezničke stanice koja nije bila daleko, a tamo ih je sačekao inspektor koga nisu poznavali. Ispitivao ih je kratko, a onda im rekao da mogu ići.
U tom trenutku sudbina se pograla s njima. Taman su se okrenuli da pođu, a iza ugla je naišao kamion pun ljudi u crnim uniformama. Čim su se zaustavili nekoliko njih je iskočilo. «Jesu li to balije», pitali su, pa su, ne čekajući odgovor, počeli da udaraju trojicu mladića kundacima, a zatim su ih ubacili u kamion. Inspektor je počeo da se buni, ali su se oni i na njega izderali, pa zatim krenuli. Nisu išli dugo. Kamion se zaustavio ispred zgrade SUP-a. Izbacili su ih iz kamiona udarajući ih neprestano, i uveli u zgradu. U hodniku je Nihad vidio nekoliko policajaca koje je poznavao. Čim su spazili uplašene i izudarane ljude počeli su se utrkivati ko će ih prije udariti rukom, nogom, palicom… Dežurni policajac je zavikao iz portirnice : «Treba vas sve pobiti, majku vam …». Odvukli su ih zatim na sprat i ubacili u sobu u kojoj je bilo još nekoliko ljudi, vezanih za radijatore.
I onda je počeo pakao.
Tukli su ih, na smjenu, kundacima, čizmama, palicama, soba je bila puna jauka i krvi. Mlad čovjek u crnoj uniformi odsjekao je uho jednom od zatvorenika, drugom su izvadili oko, lomili su im prste na rukama, razbijali glave. Oko dva sata poslije ponoći izmrcvarene ljude su odvukli u dvorište i počeli ih ubacivati u kamion.
Nihada su prvog zgrabili i bacili ga, kao kladu, na pod kamiona, a onda su na njega nabacali ostale, njih 15 ili 16. Onda su krenuli prema Balatunu, na ušće Drine u Savu. Skrenuli su s glavne ceste prije carine. Kamion se zaustavio pored same vode. Ispod gomile polumrtvih ljudi Nihad je čuo naredbu : «Dajte ih ovamo»! Onda su počeli da ih skidaju s kamiona, jednog po jednog, i da ih kolju, jednog po jednog. Kao gladne zvijeri otimali su se za plijen, vukući žrtve svako na svoju stranu, podvriskujući od zadovoljstva, od krvi koja pršti na sve strane, obnevidjeli od te orgije smrti, od jauka onih koji su, bespomoćni, na podu kamiona, čekali svoj red za klanje. Gomila leševa je rasla i neko je predložio da ih tisnu niz vodu. Neki drugi je napomenuo da treba još jednom provjeriti svakoga, da slučajno neko nije još živ. U toj gunguli krvožedne ruke su zgrabile Nihada i svukle ga s kamiona.
-» Bio sam sav od krvi koja je, čini mi se, lila po meni kao potok. Dok me je jedan vukao ka zemlji iskliznuo sam mu iz ruku, mada se nisam pomjerao, bio sam sav ukočen od užasa. Pao sam u plićak, noć je bila crna kao gar, leševi ljudi su se, kao ribe na suhom, okupani u krvi, presijavali na mjesečini, mrtva gomila se migoljila dok su ubice gurale leševe prema vodi, jedan mrtvac je pao preko mene, pa smo zajedno, ne znam ni sam kako, počeli polako tonuti u vodu. Nisam mogao da se pomjeram, samo sam pustio da me voda polako vuče. Tu, pored mene, na obali, crne spodobe su prevrtale mrtvace tražeći u njima bilo kakav znak života, mašući velikim noževima, uz viku i jezivi smijeh. Voda me polako vukla, hladna i meka, iznad mene su sijale zvijezde, pomjerio sam nekoliko puta noge, uhvatila me matica i ubrzo sam zapao među velike panjeve. Sav sam potonuo u vodu, glavu sam zavukao ispod velike grane i nisam više mrdao. Tada je neko na obali zavikao da je možda jedan živ. Užurbali su se, čuo sam topot čizama po obali, čuo sam ih kako ubrzano dišu, neko je upalio svjetiljku, šarajući po vodi, jedan leš me je, plutajući po vodi, okrznuo, ali se nisam micao. Ne znam koliko je vremena proteklo, koliko sam dugo bio u vodi, ali i kad sam čuo motor kamiona i kad su utihnuli glasovi, nisam smio da se maknem. S licem iznad vode gledao sam u nebo puno zvijezda i drhtao u hladnoj vodi. «
Dalje se sve odvijalo kao u snu. Kad je konačno skupio snagu i izašao iz vode, na obali više nije bilo nikoga. Ubice su otišle, leševi otplovili niz Drinu. Dok se jutro pomaljalo iznad vode Nihad je krenuo polako kroz grmlje. Poznavao je odlično taj kraj. Ubrzo je naišao na ljude, na muža i ženu koji su rano ujutro krenuli na rijeku. Imao je sreće, još jednom. Kad su ga vidjeli, zanijemili su. Nihad je bio sav modar i izmučen, kao da se vratio s onog svijeta. Nisu ga ništa pitali. Odveli su ga kući, oprali ga i obukli. Krenuo je zatim preko njiva, kroz kukuruze i šumarke, pored kanala. Kući je stigao polumrtav. Danima je ležao, ni s kim nije smio riječi progovoriti. Čitavu godinu dana krio se u podrumu, noću je izlazio da jede i da sjedi sakriven, iza šupe, gledajući zvijezde.
I opet nije otišao iz Bijeljine, jer nije više imao dokumenta. One noći su mu uzeli ličnu kartu, a novu nije mogao dobiti. Neki od komšija Srba su ga vidjeli jedne noći i prijavili. Sutradan je došla policija. Morao je ići na prisilni rad, na kopanje rovova. Bio je to ropski rad, nadomak linije fronta, na ivici smrti, na granici izdržljivosti.
-«Radili smo kao stoka, kao ljudi koji su osuđeni na smrt, ali se nadaju nekakvom pomilovanju. Bili smo svi kost i koža, izmučeni i poniženi, umorni i izgladnjeli, na raspolaganju svakome ko hoće da nas kinji i udara. Bili smo očajnici. Ali živi. I tako sam dočekao kraj rata i ubijanja.»
Nihad i danas živi u Bijeljini. Viđam ga ponekad na ulici. Hoda polako, spuštene glave, ugašenih očiju. Kaže mi da i sad osjeti bolove, da često mora primati injekcije, da ga muči glavobolja i da ne može spavati. U tople ljetne večeri ustane i hoda po avliji. Dok grad spava, on sjedne na panj iza šupe, digne glavu i posmatra zvijezde. Iste su kao i one noći, isto onako daleke i bezosjećajne. Mrak teče kroz njega kao voda, plove leševi kroz njegovu krv i raste noć, teška i krvava. Noć koja se u njemu, dok živi, neće završiti.
…………………………………………
Naknadno sam saznao imena još dvojice zaklanih iz ove grupe : Murat Merić ( sin Rasimov), rođen 1951. godine i njegov brat Asim Merić Mrki, rođen 1965. godine. Ko su ostali – to tek treba da se utvrdi.